Komentar Joachima Beckera: Socijalni protesti i biračka apatija u Sloveniji

 

Drugog prosinca Slovenija je izabrala novog predsjednika. Birački odaziv je bio vrlo nizak – iznosio je svega 41,5%. Dok je odaziv birača dosegnuo rekordno nisku razinu, sudjelovanje u socijalnim protestima je vrlo visoko. Snažne demonstracije protiv mjera štednje nisu se događale samo u Ljubljani, nego i u mnogim manjim gradovima. U nekima od njih, posebno u Mariboru, i korupcija je predstavljala važnu temu prosvjeda. Uzeti skupa, nizak odaziv birača i snažni socijalni protesti signaliziraju duboko nezadovoljstvo s političkim predstavnicima i socijalnom situacijom.

Sve gora socijalna situacija i radikalizacija neoliberalnih politika čine pozadinu socijalne mobilizacije. Desni premijer Janez Janša figura je koja snažno polarizira javno mnijenje. Pokušava krizu iskoristiti za radikalizaciju neoliberalnih politika. Za razliku od drugih zemalja u regiji, Slovenija je slijedila postepeniji i socijaldemokratski put transformacije iz socijalističke u kapitalističku ekonomiju. Država još uvijek ima značajan vlasnički udio u bankarskom sektoru, a industrija u domaćem vlasništvu i dalje igra važnu ulogu. Socijaldemokratska varijanta izvozno orijentiranog modela oslabljena je već za vrijeme Janšina prvog mandata (2004. do 2008.). U tom su periodu slovenske banke dramatično povećale kreditiranje i time napuhivale snažan mjehur na tržištu nekretnina. Ta ekspanzija kredita je refinancirana eksternim kreditima. Ulazak u eurozonu 2007. godine olakšao je pristup eksternim kreditima. Posrijedi je bio pseudo-boom poput onoga u Irskoj i Španjolskoj. Janšina vlada je bila direktno politički odgovorna za tu pomamu za kreditima, mjehur na tržištu nekretnina i fragilnosti koje iz toga slijede, obzirom da su banke u državnom vlasništvu u svemu tome igrale istaknutu ulogu.

S nastupanjem međunarodne krize taj boom na nekretninskom i kreditnom tržištu je kolabirao. Banke su se našle suočene s relativno visokim razinama nenaplativih kredita i počele primjenjivati restriktivnu kreditnu politiku. To presušivanje kredita za slovenske je tvrtke značilo pojačan pritisak. Prezaduženost i poteškoće u refinanciranju kredita koje iz nje proizlaze slovensku ekonomiju usporavaju do danas. Ni izvozna strana priče ne izgleda puno bolje. Kontrakcija izvoza 2009. je bila snažna, a obzirom na integraciju u eurozonu, devalvacija valute, koja bi možda ublažila učinke krize, više nije bila moguća. Unatoč tome slovenski izvoz se nakon 2009. počeo postepeno oporavljati i dosegnuo razine slične izvozu zemalja Višegradske skupine. No, obzirom na politiku štednje diljem EU, izgledi za izvoz ne ulijevaju povjerenje.

Financijska kriza se negativno odrazila na proračun. No, odnos javnog duga i BDP-a od 48,1% nije dramatičan. Vlada lijevog centra koja je naslijedila prvu Janšinu vladu nije provodila progresivnu politiku. U osnovi je usvojila neoliberalnu politiku štednje, iako ne u toliko ekstremnom obliku kao baltičke zemlje ili Mađarska. Njezini najkontroverzniji prijedlozi ticali su se mirovinskih reformi. Snažan sindikalni pokret je inicirao referendum protiv tih prijedloga – i pobijedio je. Nestabilna koalicija lijevog centra se urušila, a Janša je nakon izbora početkom 2012. po drugi put dobio priliku formirati vladu koalicije desnog centra, koja je međutim krhka kao lijevocentraška koju je naslijedio.

Janša ovog puta slijedi daleko agresivniju liniju. Radikalizirao je politiku štednje i priprema nacionalizaciju nenaplativih dugova i privatizaciju banaka u državnom vlasništvu. Istaknuo je slovačku neoliberalnu vladu Dzurinde (1998. do 2006.) kao uzor koji namjerava slijediti, i to doista i čini. No, pritom je suočen s mnogo tvrdokornijim otporom od Dzurinde. Sindikati su ponovno skupljali potpise za referendume. Jedan od njih usmjeren je protiv predloženog stvaranja ‘loše banke’ za nenaplative kredite (bad bank), koja bi potonje preuzela od ostalih banaka, što bi podrazumijevalo značajan odljev sredstava iz budućih proračuna u te svrhe. ‘Loša banka’ bi mogla poslužiti kao prvi korak prema privatizaciji ostalih banaka, jer bi one tako, oslobođene nenaplativih kredita, postale privlačnije potencijalnim kupcima. Čak i neki liberalni slovenski ekonomisti su se izjasnili za rekapitalizaciju banaka umjesto stvaranja ‘loše banke’. Druga inicijativa za referendum usmjerena je protiv stvaranja državne holding kompanije za banke, koja bi vjerojatno bila vođena od strane prijatelja trenutne vlade, s vjerojatnim mandatom privatizacije bankarskog sektora. Ministarstvo unutarnjih poslova je “izgubilo” neke od potpisa skupljenih za referendum, što je izazvalo veliki skandal. Trenutnu socijalnu mobilizaciju treba promatrati u tom kontekstu. Obzirom na snažnu socijalnu mobilizaciju i nestabilne temelje njegove vlade, Janša je počeo najavljivati mogućnost potraživanja pomoći od ESM-a (Europskog stabilizacijskog mehanizma), koji podrazumijeva vrlo rigidne uvjete. EU bi tako trebao poslužiti kao poluga protiv demokratske opozicije. Da bi takav korak legitimirao, slovensku ekonomsku panoramu prikazuje u izrazito mračnim tonovima.

Njegova politika je toliko nepopularna da je njegov predsjednički kandidat, Milan Zver, uspio postići samo 24,2% u prvom krugu predsjedničkih izbora i tako otpao iz drugog kruga. No, glasači nisu bili oduševljeni ni s kandidatima lijevog centra. Izlazak na izbore je bio vrlo nizak. Bivši premijer u vladi lijevog centra, Borut Pahor, dobio je izbore s 67,1% glasova protiv nešto lijevije orijentiranog protukandidata Danila Türka. Pahorova kampanja je bila puno originalnija nego Türkova. U sklopu kampanje simbolički je radio u nekoliko različitih profesija. U kontekstu rastuće nezaposlenosti, ovo simboličko podizanje ugleda rada prilično je pozitivno primljeno od glasačkog tijela. Njegova stvarna politička pozicija, međutim, u daleko je manjoj mjeri pro-radnička. On je zagovornik neke varijante ‘neoliberalizma s ljudskim licem’. No, vrlo je neizgledno da će mu tako uspjeti premostiti duboki politički jaz koji se otvorio između političara i širih slojeva. Politički establišment suočen je s izglasavanjem nepovjerenja, kako putem izbornih kutija, tako i na ulicama.

 

Prijevod s engleskog jezika: Stipe Ćurković

 

Joachim Becker je bio gost nedavne konferencije CRS-a ”Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”.