Predavanje Hrvoja Paića

 

Država i transformacije na europskoj poluperiferiji: slučaj Hrvatske

Filozofski fakultet, Dvorana 4, Ivana Lučića 3, Zagreb, 27.6.2014., 19h

Tematski fokus predavanja je obrazlaganje i kritika obilježja teorijskog pristupa fenomenu države kakav je razvio Nicos Poulantzas. Bit će ukazano na teorijske inovacije pristupa kao i na moguće načine promatranja empirije hrvatskog društva i državnosti kroz pojmovnu prizmu ovog (neo)marksističkog teoretičara. Elementi pojmovne aparature kojima će biti posvećena posebna pažnja na predavanju su internacionalizacija kapitalizma, dihotomizacija kao teorijski alat i država kao klasni odnos. Refleksija ovih pojmova uključit će ispitivanje njihovih analitičkih prednosti i nedostataka.

 

Hrvoje Paić 2009. završava doktorski studij na Institutu za političke znanosti Sveučilišta u Beču. Fokus njegova doktorskog istraživanja je teorija države. Disertacija “Internacionalizacija kapitalizma – transformacije na periferiji” mu na jesen izlazi iz tiska kod austrijsko-njemačke izdavačke kuće Wiener Verlag für Sozialforschung. Od 2010. radi kao istraživač i predavač na Centru za istraživanje jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu.

Predavanja Michaela Heinricha

Pozivamo vas na predavanja Michaela Heinricha koja će se održati 13.3.2014. u prostorima net.kulturnog kluba mama i Filozofskog fakulteta. Prvo predavanje, posvećeno Marxovoj teoriji vrijednosti, najava je skorašnjeg izdanja hrvatskog prijevoda Heinrichove knjige ‘Kritika političke ekonomije: uvod u Marxov Kapital I-III’ u ediciji CRS-a. Večernje predavanje, ishodišno u našem ovogodišnjem ciklusu čija je tema teorija kapitalističke države, pružit će uvid u ključne aspekte marksističkog shvaćanja države.

 

Vrijednost, fetišizam i nepersonalna dominacija

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, 16h, 13.3.2014.

Marxova teorija vrijednosti nije čisto ekonomska teorija, ona je teorija društva. Cilja na razliku između predgrađanskog i građanskog podruštvljenja. Marx potonje zahvaća pojmom fetišizma: društveni odnosi proizvođača javljaju se kao društvena svojstva stvari. Time se mijenjaju i značajke dominantnih odnosa moći – na mjesto personalnih odnosa moći stupaju nepersonalni, objektivni odnosi dominacije. Ta vladavina objektivne prinude nije puka ideologija, ali nije ni bez alternative.

 

***

 

Građanska država: klasna vladavina na osnovi slobode i jednakosti

Filozofski fakultet, dvorana 6, Ivana Lučića 3, Zagreb, 20h, 13.3.2014.

U modernom građanskom društvu građani su slobodni i jednaki, a u pravilu biraju i svoje vlade. Unatoč tome, vladavina države predstavlja klasnu vladavinu. To nije posljedica korumpiranosti političara. Klasna vladavina upisana je već u slobodu i jednakost vlasnika robe. A  tome ne proturječi ni činjenica da ta državno posredovana klasna vladavina nerijetko ide ruku pod ruku s ograničenjem kapitalističke eksploatacije.

 

Michael Heinrich predaje ekonomiju u Berlinu i urednik je PROKLA-e: časopisa za kritičku društvenu znanost. Pored spomenutog uvoda u ‘Kapital’, autor je studije Znanost vrijednosti: Marxova kritika političke ekonomije između znanstvene revolucije i klasične tradicije i s Wernerom Bonefeldom je uredio zbornik Kapital i kritika: poslije ‘Novog čitanja’ Marxa.

 

Program Centra za radničke studije podupire Rosa Luxemburg Stiftung SouthEast Europe.

Predavanja – Goran Musić / Lev Centrih

 

Vladina zakonska ofenziva u sferi radnih prava, iako skoro pa nevidljiva u društvenoj i medijskoj kakofoniji zadnjih mjeseci, jasna je gesta demaskiranja strukturnog društvenog sukoba rada i kapitala iz pozicije kapitala. Prevođenje strukturnog društvenog sukoba u politički artikuliranu strategiju iz pozicije rada nije nimalo lagan zadatak. S posljednja dva predavanja u ovogodišnjem ciklusu ponudit ćemo kroz historijsku kontekstualizaciju radničkih borbi skroman doprinos tim nastojanjima.

 

Goran Musić

Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988 – 2013.

predavanje i promocija studijehttp://www.rosalux.rs/sr/artikl.php?id=261

Filozofski fakultet, dvorana 3, Ivana Lučića 3, Zagreb, 13.12.2013., 19:30h

U studiji „Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988-2013“, polazeći od položaja radništva, autor Goran Musić dotiče se nekih od najsloženijih društveno-ekonomskih procesa u srbijanskom društvu: od uspona nacionalizma kasnih 80-ih, preko privrednog kolapsa i deindustrijalizacije za vreme ratova 90-ih, pa sve do „tranzicionog“ preobražaja i ustoličenja neoliberalizma kao dominantnog ideološkog usmerenja u srbijanskoj politici tokom prve decenije 21. veka. Ključno pitanje za autora jeste na koji način su pomenuti procesi uticali na svest radništva, kao i različite oblike artikulacije njihove borbe za preživljavanje.

Goran Musić (Beč, Beograd) je rođen u Beogradu (1981), gde je diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Trenutno se bavi istraživanjem radničkih štrajkova u poznom jugoslovenskom socijalizmu pri odseku za istoriju Evropskog univerzitetskog instituta u Firenci. Aktivan učesnik raznih inicijativa za studentska i radnička prava u Srbiji. Član uredništva internet portala Crvena Kritika.

 

***

 

Lev Centrih

Povijest agrarnog pitanja i prekarizacija

Savez antifašističkih boraca, Hatzova 16, Zagreb, 19.12.2013., 19h

Na ljevici se već duže vrijeme vode oštre polemike o značenju prekarizacije i prekarijata u suvremenim kapitalističkim društvima. Ponekad se u tim raspravama prekarijat tretira kao nova društvena klasa i pritom ga se postavlja u poziciju koja je donedavno pripadala radničkoj klasi. U izlaganju ćemo inzistirati na tome da prekarijat nije nikakva nova klasa. Prekarizacija je stanje u kojem se nalaze radni ljudi, inače podijeljeni u različite klase, kad veliki potresi u ekonomskom i političkom životu konkretnih zajednica počinju ozbiljno narušavati njihovu reprodukciju. Prekarizacija (prekarijat) nije fenomen sadašnjosti, već dugotrajni proces koji se javlja i u najranijim fazama razvoja kapitalizma. Prvi prekarijat je u tom smislu bilo seljaštvo, stoga je povijest agrarnog pitanja najbolja polazna točka za analizu prekarizacije.

Dr.sc. Lev Centrih je povjesničar i sociolog; član Iniciative za demokratični socializem i član uredništva izdavačke kuće Sophia u Ljubljani.

 

Centar za radničke studije financijski podržava Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

 

Conference_Predicaments of the Left: Conjunctures, Strategies, Perspectives / Konferencija_Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive

 

/scroll down for croatian/

October, 17 – 19, 2013, Zagreb, Croatia

Goethe-Institut, Ulica grada Vukovara 64

Faculty of Humanities and Social Sciences, Ivana Lučića 3

 

The greatest crisis of capitalism since the Great Depression – counting since the bankruptcy of Lehman Brothers in September 2008 – has entered its sixth year. Yet, despite high expectations in its early stages, the Left has not been able to politically capitalize on the crisis. During this period, protest movements have sprung up from the United States to Spain, from Iceland to Bulgaria, but with the notable exception of Greece, have thus far proven unable to significantly challenge the hegemony of the forces presiding over the perpetuation of the status quo. Neoliberalism has survived the prophets of its demise and intensified into what seem to be never-ending cycles of austerity, privatisation and ever more blatant attacks on labour.

In the Western Balkans and much of Eastern Europe the crisis and the policies which are being implemented in response to it must seem like an eerie return to a very recent past. Many of the characteristics of the “transition depression”, which engulfed most former socialist countries in the early nineties, have now returned and seem to be establishing themselves as Eastern Europe’s harsh new “normality”. Those who had sought refuge in the European Union are now finding out that that project itself is riddled with deep contradictions and structural asymmetries. The logic of integration through competition rather than leading to the “simultaneous rising of all boats” advertised by orthodox economic theory, has produced a deep center-periphery divide within Europe itself. Free market competition, in short, has resulted in precisely the kind of outcomes its principled critics on the Left had always claimed it would.

Despite this, the Left remains weak and marginalised, nowhere more so than in the successor states of former Yugoslavia. The heavy weight of historical disappointment in the socialist experiments of the 20th century has long contributed to silencing any principled critique of capitalism in the region and Eastern Europe as a whole, while the perspective and promises of European integration provided the last instance of legitimation of capitalist restoration. The crisis may have revealed cracks in that edifice, but – as the rise of Golden Dawn in Greece and Jobbik in Hungary demonstrate – without a resurgence of the Left these potential openings may facilitate the reemergence of forms of right wing radicalism long considered a thing of the past.

The aim of this conference is to contribute to clarifying the causes of the current weakness(es) of the Left both in the region and Europe and investigate and debate the conditions, possibilities and strategies for turning around what amounts to a decades-long historical retreat.

 

Programme:

Thursday, October 17th

Goethe-Institut

18.00 – 19.30

Keynote lecture

Benjamin OpratkoHegemony and authoritarian neoliberalism

Moderator: Stipe Ćurković

 

Friday, October 18th

Goethe-Institut

10.00-11.30

1st panel

Tomislav MedakCivil society and political work – a few reflections on structural constraints

Danijela DolenecThe commons as principle of socialist governmentality

Moderator: Mislav Žitko

12.00-13.30

2nd panel

Luka BogdanićHow to lose the class struggle: The Italian Communist Party’s metamorphosis

Anej KorsikaDialectics of movement and party

Moderator: Stipe Ćurković

16.30-18.00

3rd panel

Dora LevačićFeminism between paid and unpaid labour: political implications

Iva MarčetićFirst we take the house

Moderator: Marko Kostanić

18.15-19.45

Keynote lecture

Mario CandeiasMolecular organisation and strategic dilemmas: Social mobilisation in the crisis

Moderator: Mislav Žitko

 

Saturday, October 19th

Faculty of Humanities and Social Sciences(Lecture hall I)

10.00-11.30

4th panel

Ágnes GagyiHungarian politics in 2013: economic and social coalitions

Aleksandar StojanovićSome notes on the historical dynamic of the Serbian political context and its consequences for building the Left

Moderator: Marko Kostanić

12.00-13.30

5th panel

Vuk VukovićLeft organizations and parties: “Thinking small” vs. “Thinking big”

Jovica LončarUnion organising: what is it good for?

Moderator: Mislav Žitko

16.30-18.00

6th panel

Ovidiu TichindeleanuFrom oppositional coexistence to liberation in Eastern Europe

Madlen NikolovaOn the Bulgarian post-socialist Left

Moderator: Stipe Ćurković

18.15-19.45

Keynote lecture

Panagiotis SotirisGreece: Social struggles, political crisis and the challenges for Left strategy

Moderator: Marko Kostanić

 

Abstracts:

Benjamin Opratko

Hegemony and authoritarian neoliberalism

Keynote lecture

The puzzle that large parts of the European Left find themselves facing – their continuing political marginalization in the face of the deepest crisis of capitalism experienced in generations – raises a number of strategic and analytical questions. In my talk, I will argue that it might be productive to pose some of these questions within a theoretical framework originally developed in the context of the last Great Crisis of the 1920s and 1930s, by Antonio Gramsci. First and foremost, the question of hegemony – the ways in which the bourgeoisie organizes the delicate balance of ‘force and consent’ to stabilize its historic bloc – is addressed. In order to understand the crisis of neoliberalism, we have to discuss how its hegemony was established in the first place, and how different dominant social forces are currently trying to re-organize this hegemony in the context of its ‘organic crisis’. This is not just a matter of austerity regimes representing a more pure and violent form of neoliberalism, imposed through authoritarian measures. These measures are articulated with a range of political, ideological and cultural elements in order to achieve at least some form of minimal, or fragmented, hegemony among the subaltern classes. Those elements need to be identified in the respective national circumstances, and taken as a starting point for any attempt to build a left alternative to the authoritarian neoliberalism the European bourgeoisie is currently constructing.

Benjamin Opratko, fellow of the Austrian Academy of Sciences at the Department of Political Science, University of Vienna. Author of „Hegemonie. Politische Theorie nach Antonio Gramsci“ (Münster, 2012) and Co-Editor of „ABC der Alternativen 2.0“ (Hamburg, 2012). From 2007 to 2012 member of the editorial board of „Perspektiven. Magazin für linke Theorie und Praxis“ (Vienna).

 

Tomislav Medak

Civil society and political work – a few reflections on structural constraints

The talk will look at some of the limitations and tensions of trying to do political work on the left from a position within civil society. While we often tend to ascribe inherent value to self-organization and autonomy in circumstances marked by political oppression, social exclusion and chauvinism, and tactical import in circumstances where social institutions and parts of the political system are blocked to change, the capacity of civil society to do political work faces structural constraints on three levels. The first constraint obviously has to do with the systemic ‘division of labour’ in liberal democracies between the three sectors, where the remit of civil society is dictated from without by the regulation and support of the state and the economic power of business. Whatever civil society can achieve happens with the kind permission of the state and/or  capital. Furthermore, it doesn’t transform the social dynamic, but rather cushions its contradictions. However, in this talk I don’t intend to go deeper into the critique of this tripartite division. It is understood that for many on the left working within civil society remains an objective circumstance under which they can create resources needed to sustain their political work.

Instead I want to focus on two other sets of constraints that have to do with the organizational form on the one side and the operative dynamics of civil society organizations on the other. Self-organization allows for a lot of manoeuvring space, as one is responsible primarily to one’s comrades and shared purposes. There are few limitations set by the institutional arrangement and few interests to negotiate, joint action can unfold quickly without complicated processes of deliberation and balancing of sides. However, this tactical facility comes at a price. Weak institutional fold and lack of arresting rank and file also means weak leverage and lack of sustained social force to back one’s political work. Even in situations of successful mobilization of and alliance with broader social forces, the bonds remain fickle and can be hardly sustained in the long run as the interests between the actors are structurally different. Hence the tensions between trade unions and civil society organizations that we’re all familiar with. Lastly, the operative constraint to sustain the organization, its resources and livelihood of people can also have limitative effects. Projects with funder-driven activities have to be pursued, organizational bureaucratization threatens, meaningful activities have to be fit into a year-by-year project cycle dictated by funding opportunities, made standardized to requirements of funding bodies and ultimately replaceable with any other similar activity. In the talk these problems and the ways of circumventing them will be discussed drawing from some of the work of MaMa and Right to the City over a period of ten years or so.

Tomislav Medak is co-ordinating the theory and publishing program of the Multimedia Institute/MAMA (Zagreb, Croatia). He’s a free software and free culture advocate. Currently his focus is on issues related to crisis capitalism, the commons and social justice. In parallel he’s working with his Zagreb-based theatre collective BADco.

 

Danijela Dolenec

The commons as principle of socialist governmentality

In this talk I analyse the potential of the commons as a unifying concept for many ongoing struggles on the Left which challenge the current political and economic system. This seems particularly pertinent in the Balkans as a European periphery, where arguably accumulation by dispossession has been the driving force of expanding capitalist relations. The politics of austerity and the new wave of privatizations are jeopardizing public governance both of natural resources such as water and land, and of publicly managed services such as education, healthcare or the media. The concept of the commons was introduced to mainstream social science by Elinor Ostrom, who contested Hardin’s infamous tragedy of the commons. Ostrom’s legacy requires a critical appraisal; on the one hand, her theory of the commons lacks the crucial insistence on examining capitalism as a site of exploitation and domination; on the other hand, her work offers important insights. Rejecting the conception of the commons as a ‘third way’ (Mattei 2012), and acknowledging that whether commons struggles lead to cooptation or emancipation is not a given (De Angelis 2012), I propose that her focus on governance models is a promising avenue for thinking about principles that would ground the socialist state and economy.

Danijela Dolenec is a critical scholar and activist, cooordinator of an ecosocialist collective from Zagreb, Group 22. She writes on democratisation, political economy and the commons. She teaches comparative politics and social science methodology at the University of Zagreb.

 

Luka Bogdanić

How to lose the class struggle: The Italian Communist Party’s metamorphosis

From the biggest Communist Party in Western Europe to “the rest of nothing.” On the ninth of November, 1989, the Berlin wall falls, and a few days after — the 12th of November — Achille Occhetto, the Italian’s Communist Party (PCI) General Secretary declares in Bologna, in a suburb called Bolognina: “Everything is possible. Even that the party changes its name.” It is the beginning of the dissolution process of the Party. At the Congress in Bologna held in October 1990, it was first decided that the party had to change course and change into a progressive left-wing party. The result was that at the XX Congress, called  an “assembly of the left,” held in February 1991, in a small town of Romagna Rimini, the Italian Communist Party ceased to exist. At the end of the congress, the PDS (the Left Democratic Party) was founded. At the same time and in the same place, a new movement arose, “Movimento for Rifondazione Comunista.” Those who didn’t want to join the PDS, had founded the “Movement”, the embryo of  the future Rifondazione Comunista. Behind these pure facts there was a slow but total rejection – by PDS party leaders – of politics based on class struggle. At the same time, the Italian political arena was witnessing the intensification of the class struggle by the owners of the means of production. Although this was not immediately so evident, because of Italy’s relatively decent working class standard, workers’ rights and social welfare started to be cut down. The leaders of the biggest Communist Party in Western Europe thought that the change of name would open the way to reach power. Instead, the loss of the name was only the consequence of the ideological change which brought the Italian working class to the era of the precariousness.

Luka Bogdanić  received a Ph.D. in Philosophy at ”La Sapienza” (2007). He held seminars at the University of Florence and Zagreb and has written for Italian and Croatian magazines on political and historical topics. He is currently involved in research projects in Italy and is collaborating with the Department of Philosophy at the University of Zagreb.

 

Anej Korsika

Dialectics of movement and party

A popular leftist sentiment that neoliberalism has finally proven itself bankrupt is, after five years of crisis of capitalism, proving itself to be of little comfort. Although even figures such as Alan Greenspan publicly admitted that they had been fundamentally mistaken about the nature of capitalist dynamics, this has not in anyway seriously challenged the existing mode of production. On the contrary, austerity measures have provided for a much more aggressive type of neoliberal reforms that would have been unimaginable before the onset of the crisis. Movements that have tried to grasp the dynamics of this dramatically escalated process of stratification have for the most part remained on the level of moral critique, which in its logical consequence demands the return of the Golden age of capitalism and actually demands this from the very people that have done most to bring about this crisis. It goes without saying that what is urgently needed and lacking in these struggles is a more serious and long-term party organization that will be able to consistently argue for a socialist alternative. Only then can the dialectics of the movement and party provide a serious challenge to the existing mode of production. On the grounds of such understanding of current events we will try to grasp the recent developments in Slovenia, the gradual formation of the Initiative for Democratic Socialism, its background, its perspectives, and its relations with other progressive social subjects.

Anej Korsika is a PhD. student and a member of Initiative for Democratic Socialism and Workers and Punks’ University.

 

Dora Levačić

Feminism between paid and unpaid labour: political implications

Women’s entrance into the labour market has not brought any substantial change regarding the fundamental issues of sexual division of labour and women’s economic subordination. Women are mostly present in less paid sectors of the economy and at lower positions within their hierarchical structure. Depending on the geopolitical context, women are also overrepresented in part-time jobs and fixed-time contracts.

Mainstream feminism has not offered a comprehensive analysis of women’s economic position, but has placed focus on phenomena such as “the glass ceiling” or the gender wage gap, treating them as results of men’s discrimination of women. Consequently, the issue of gender inequality has been separated from the analysis of capitalism and has opened itself towards the influence of neoclassical economics and its legitimisation of gender inequality by considering it as an outcome of individual free choice. Treating “work-life balance” as an exclusively women’s issue creates economic policies which continue the sexual division of labour in households as well as in the labour market.

This talk will try to explain the causes of the absence of a systemic feminist analysis of these issues and will provide a critique of the exclusive focus placed on (paid) work as a way towards women’s emancipation. By pointing out the inability of connecting unpaid and paid work as the key deficiency of studying gender inequality, the talk will give an overview of theoretical practices which can be helpful in its understanding. Also, in terms of much needed social mediation and political articulation of these theoretical practices the problem of feminism often being neglected by leftist political agendas will be addressed.

Dora Levačić (1989) is a student of sociology at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb. She is a member of the editorial board of the magazine Diskrepancija and is a member of Organisation for Workers’ Initiative and Democratisation. She has published articles on feminism, unpaid household labour and the gender wage gap.

 

Iva Marčetić

First we take the house

In the golden days of Yugoslavia, Belgrade was producing around 10 000 societal housing units per year. During the period of so called “red Vienna” over 60 000 units of social housing emerged in little over ten years. Venezuela’s Ministerio de Viviendas is intensively populating traditionally bourgeoisie neighbourhoods with housing for the working class. Chile has reformed its housing policies during a ten year negotiation process between the housing ministry, well meaning Harvard educated architects and slum dwellers. In Manchester people have recently been found to live in caves due to the economic crises and inability to pay for housing loans or high rents. Foreclosures throughout USA have changed the social conditions and operating mechanisms of its suburbs, while bedroom tax and a spike in rents all over Great Britain has left an all time high of some 50 000 families homeless.

By exploring mechanisms that result in the implementation of certain housing policies and the consequences they preclude, bisecting through different periods and national strategies, this talk is going to examine the concept of dwelling itself and the role it holds in constructing power relations transposed onto land by means of architecture and urbanism. Concentrating on spatial relations inside the city, predominantly the housing question, from the point of view of the capital/labour relation, I will try to address the conditions of our reproduction at a certain moment in territory as one of the starting points for rethinking the ways the left views the concept of entering political power, i.e. the control of our reproduction.

Iva Marčetić holds an MA from Zagreb’s school of Architecture. Since 2006 she has worked in numerous architectural offices. She has been unemployed for two years and has since been a fellow of Akademie Schloss Solitude in Stuttgart in the year of 2011. and in 2013. a guest artist of Kuda.org in Novi sad. In the year 2012, as a member of Pulska grupa, she was part of the team representing Croatia in the 13th Venice biennial of architecture. She is a member of the Young antifascists of Zagreb (MAZ) and part of the editorial team of a magazine published by the same organization, called “Nepokoreni grad”. She regularly publishes essays in Croatian independent media on the topic of housing policies and spatial and political relations in the city from the standpoint of an architect. She currently lives in Zagreb.

 

Mario Candeias

Molecular organisation and strategic dilemmas: Social mobilisation in the crisis

Keynote lecture

Whether these are pre-revolutionary times is hard to say. What is clear is that we are experiencing an interregnum, a period of transformation during which an increasingly authoritarian and post-democratic neoliberal power bloc defends its interest, even obstructing inner-capitalistic solutions to the crisis (like green capitalist initiatives). Those in power cannot solve the crisis; yet they wield the power which prevents other groups from solving the crisis. The ruling classes are able to agree to strategically focus “precisely on the state as the final guarantor of their survival” (Porcaro 2012). Nonetheless, they have lost their capacity to lead and actively organize a consensus. In southern Europe, the ruling classes have already begun to dispense consensus, force and coercion are laid bare. Mass demonstrations and a molecular re-organisation have become the order of the day. But the “flows” of civil society organizing are unable to permeate to “stable institutions” of power. A strategic re-orientation is needed.

Mario Candeias is co-director at the Institute for Social Analysis (Institut für Gesellschaftsanalyse) at the Rosa Luxemburg Foundation in Berlin. His research focuses mainly on the organic crisis of financial capitalism and radical strategies for socio-ecologic transformation.

 

Ágnes Gagyi

Hungarian politics in 2013: economic and social coalitions

Based on a collective understanding of the Hungarian situation by the Working Group for Public Sociology “Helyzet”, I will present the situation in Hungary according to the following viewpoints:

- a long-term analysis of Hungary’s economic situation, and the contemporary efforts of the conservative government responding to effects of that situation in the context of the crisis

- a long-term analysis of social tensions from before and after the regime change, and their relationship with cycles of political mobilization

- a long-term analysis of the postsocialist political system in Hungary and its present constellation in the 2013-2014 campaign year, including the position of the left.

The talk will not provide a final and complete diagnosis of the situation, but rather present the basic elements of an analysis we have been working on in the past year, and are in continuous discussion about. Given that we think of Hungary’s situation as interlinked with regional and global historical processes, we expect that the conference will greatly contribute to our analysis, and integrate it into a regional understanding of the situation.

Ágnes Gagyi is a member of the Working Group for Public Sociology “Helyzet”, Budapest. She has done research on Eastern European localized versions of the globalization-critical movement. Her field of interest is ideologies and practices of civil society and contemporary social movements in Eastern Europe.

 

Aleksandar Stojanović

Some notes on the historical dynamic of the Serbian political context and its consequences for building the Left

I will start from a simple statement: although it was relatively usual to see left political forces make progress in the last few years – with the crisis social movements were emerging too – we didn’t witness anything similar in Serbia. The left in Serbia is today as marginal as it was few years ago. This leads us to ask for the reasons behind this specific situation and the main goal of my talk will be to produce one possible answer. There are many ways to approach this issue and not all of them are mutually exclusive. One possible way to do this, which is probably commonplace, refers to subjective capabilities and decisions of left activists in the past few years. According to this approach, the incapability of the left to transcend the marginal position in Serbian political life and to emerge from public non-existence is related to the incapability and limitations of the individuals working on the Serbian left. However, I will try to provide an opposed perspective that not only tackles the objective preconditions for the actual failure of the left but proposes that mistakes in tactical reasoning of the leftist collectives throughout the last few years stem from their lack of sensitivity to the specific Serbian ideological context. I will try to show that the positioning of the left in the Serbian political sphere passed through a very specific ideological dynamic that begun about 25 years ago. This dynamic is not only specific when we look at the world or European context, but even within a regional context. The greatest part of my talk will be an exposition of this historical ideological dynamic. As in politics nothing starts from zero, I will conclude by arguing that this (historical) dynamic produces specific difficulties for those that try to construct a relevant and visible left position in the actually existing political situation in Serbia. These difficulties are objective, and in my view, it will not be possible for the left in Serbia to emerge from its public non-existence if it doesn’t find ways to bypass them.

Aleksandar Stojanović is a postgraduate student of philosophy at the University of Belgrade. He started participating in the Serbian left scene during the student autumn 2011. His main field of interest is the critique of political economy and related topics.

 

Vuk Vuković

Left organizations and parties: “Thinking small” vs. “Thinking big”

The lack of a politically relevant and more broadly recognized radical left alternative in Europe has already been noted as a factual state of things, with the exception of a few examples of political breakthrough (notwithstanding various important “small movements” across the left spectrum) that have only accentuated this condition and shed more light on possible ways to escape it. Out of many possible reasons for such a predicament, some of which may well be objective, it could be argued that, on the subjective side of things, small left organizations and parties too often think of themselves as being more relevant than they actually are. Thus, drawing from direct experience and analyses, an organizational dichotomy can be constructed: small left organizations should “think small”, i.e. think and act according to their possibilities, rather than “think big”, counting themselves as a political force able to make a significant change in the political landscape when they are not. Though it may sound trivial, this dichotomy represents the crux of the problem, since it is a starting point for finding an answer to those familiar questions such as: the focus of political work, tactics and strategies for gaining a wider audience, escaping political marginality, possible approaches to unions and workers’ organizations, gaining a larger membership, etc. Beside the main argument, the presentation will also include an examination of other serious problems small left organizations deal with, related to the issue of building a significant left presence and enhancing its relevance.

Vuk Vuković is currently a student of sociology at Faculty of Philosophy, University of Belgrade. He participated in many left initiatives and social movements, especially the student movement. His primary theoretical and political interests concern political organization models and theories, ideological critique, and history.

 

Jovica Lončar

Union organising: what is it good for?

What happened to solidarity? Why is it not working? Why do we have so many isolated strikes?

Do not rule out that if you want to react properly you need to prepare in advance. What does it mean to prepare in advance? It means that it is too late to start organising when the situation demands immediate solutions. Serious action can only be the consequence of a serious organising effort, and that takes time. Serious infrastructure has to exist so that organising, solidarity and successful action can take effect. The same applies for the organising of political parties: a political party that aims for any kind of substantial change needs to develop parallel institutions that can meet the basic needs (food, health, education, housing etc.) that have been commodified for the last 30 years. These institutions can be built only on the basis of a strong workers’ movement and strong means to slowly and thoroughly build aforementioned capacities. I will try to stress some of necessary prerequisites for successful workers’ action building on more or less known examples of solidarity building in Croatia.

Jovica Lončar is a member of the Organisation for Workers’ Initiative and Democratisation. Main interest: history of workers’ struggles and organising.

 

Ovidiu Tichindeleanu

From Oppositional Coexistence to Liberation in Eastern Europe

The popular movements of 2011 marked a watershed moment in the situation of the left in Romania. The neoliberal government fell and its President was rejected by the people with an unprecedented 87,52% in the national referendum, making him the most unpopular leader since the last days of Ceausescu. However, the Social-Democrats made an outrageous compromise in order to get to power and the outcome is a cohabitation that lets one see clearly the dominant ideology behind seemingly contradictory party lines. These events have channelled the emergent critical consciousness towards a general cynicism in relation to the political class and the political itself. Furthermore, five years after the onset of the crisis of capitalism in its very cores, the big powers are drawing new geopolitical power lines in the region, thanks to which Eastern Europe finds itself split in between the European Union and the Euroasian Union. In my intervention I would like to present an overview of the situation of the left in Romania from an internationalist perspective, accompanied by proposals for strategies of action and reflection for the independent left, through CriticAtac and the regional platform LeftEast.

Ovidiu Tichindeleanu is a philosopher and social theorist living in Chişinău and Cluj, writing on critical social theory, decolonial thought, materialism, alternative epistemologies, and the cultural history of postcommunism. He is the editor of IDEA arts + society (www.ideamagazine.ro) and collection coordinator at IDEA publishing house (www.ideaeditura.ro). He is also an editor of the online journal CriticAtac.ro.

 

Madlen Nikolova

On the Bulgarian post-socialist Left

In this presentation I will briefly trace the main developments of the post-1989 Left in Bulgaria, and by that I mean both the transformation of the Bulgarian Communist Party (BCP) into Bulgarian Socialist Party (BSP), currently dominating the Left political spectrum, as well as various alternative attempts to articulate a radical Left critique. The latter are, on the one hand, a variety of splinter-parties from BSP, and, on the other hand, extra-parliamentary autonomous movements and groups that started to be formed particularly in early 2000s. My goal is not to list the peculiar groups and organizations, frequently changing their concrete organizational forms and names, but rather to reflect on the wider political trends. As for BSP, it had undergone quite radical transformations itself, from the dramatically failed attempt to engineer a transition with a human face in the 1990s, to outright neoliberalism from the early 2000s onwards. I will place those developments on the Left in the context of the capitalist restoration of the 1990s. In the final part of my presentation I will end on a more general note, reflecting on the prospects and limitations of the radical Left in the current political crisis in Bulgaria, which, I believe, hold certain key lessons for the European Left as a whole.

Madlen Nikolova is in her final year of BA in Cultural Studies. She is а founding member of social center Haspel (Sofia) and of New Left Perspectives collective. She also writes for Hysterical Parrhesia (blog for Marxist critique of ideology).

 

Panagiotis Sotiris

Greece: Social struggles, political crisis and the challenges for Left strategy

Keynote lecture

For more than three years Greece has been the test-site for a huge experiment in neoliberal social engineering. The Greek debt crisis, itself the combined result of the crisis of the Greek ‘developmental paradigm’, the global capitalist crisis and the crisis of the Eurozone, led to the imposition of a condition of limited sovereignty by the so-called ‘Troika’ (EU- IMF – ECB) and the implementation of extremely violent austerity programmes that have led to deep recession, poverty and record unemployment. This has led not only to a social crisis without precedent for Greece but also to a deep political crisis and ruptures in traditional relations of political representation. A crucial aspect of this process has been an impressive sequence of social and political protest and contention of an almost insurrectionary character. All these have led to the possibility that the Left might reach governmental power. Facing this challenge of SYRIZA, the main force of the Greek Left, has opted for a strategy of achieving governmental power in order to renegotiate the agreements with the creditors while remaining within the Eurozone. Contrary to this form of left-wing pragmatism, I will argue that a potential left-wing government must be seen as part of a broader strategy for social transformation. Such a strategy must be based upon a radical programme that should include the break with the Eurozone and the EU along with measures such as nationalizations of banks and strategic enterprises, upon a combination of governmental power with new forms of self-organization, solidarity and struggle from below, and upon an experimentation with new forms of self-management and workers’ control. In this sense, the Left can emerge as the driving force behind a new “historical bloc” of the forces of labour and other subaltern classes, offering not just a rejection of austerity but an alternative narrative for society, in order to answer not only the authoritarian neoliberalism dictated by the Troika and embraced by Greek capital, but also the appeal of neofascism.

Panagiotis Sotiris (b. 1970), teaches social theory, social and political philosophy at the Department of Sociology of the University of the Aegean, in Mytilene. His theoretical interests include Marxist and contemporary philosophy, radical social theory and the theory of imperialism. He writes regularly about social and political developments in Greece, especially after the beginning of economic crisis and the austerity packages. A university union activist, he is also a member of the coordinating committee of ANTARSYA, the front of the Greek Anticapitalist Left.

 

The conference is supported by Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

 

***

 

17-19. 10.2013., Zagreb

Goethe-Institut, Ulica grada Vukovara 64

Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3

Najveća kriza kapitalizma poslije Velike depresije – računajući od bankrota investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. godine – ušla je u svoju šestu godinu. No unatoč visokim očekivanjima u njezinoj ranoj fazi, ljevica od krize nije uspjela politički profitirati. Tijekom tog perioda svjedočili smo nastajanju protestnih pokreta od SAD-a do Španjolske, od Islanda do Bugarske, ali s izuzetkom Grčke te mobilizacije dosad nisu uspjele ugroziti hegemoniju sila koje predsjedaju nad perpetuacijom statusa quo. Neoliberalizam nije samo nadživio sva proročanstva o njegovoj skoroj propasti, nego se intenzivirao u, čini se, beskrajne cikluse štednje, privatizacije i sve neuvijenijih napada na radništvo.

Na Zapadnom Balkanu, ali i velikim dijelovima Istočne Europe, kriza i politike koje se provode kao odgovor na nju moraju se činiti kao sablastan povratak u vrlo recentnu prošlost. Mnoge karakteristike “tranzicijske depresije”, koja je većinu nekoć socijalističkih zemalja zahvatila ranih devedesetih, ponovno su tu i sve više poprimaju značajke nove okrutne istočnoeuropske “normalnosti”. Oni koji su utočište potražili u Europskoj uniji sada su prisiljeni uvidjeti da je i taj projekt prožet dubokim kontradikcijama i strukturnim asimetrijama. Logika integracije putem konkurencije umjesto da dovede do “istovremenog podizanja svih čamaca”, koje obećaje ortodoksna ekonomska teorija, proizvela je duboku podjelu na centar i periferiju unutar same Europe. Slobodnotržišno je natjecanje, ukratko, rezultiralo upravo onom vrstom ishoda koji su njegovi principijelniji kritičari s ljevice oduvijek predviđali.

Unatoč tome, ljevica ostaje slaba i marginalizirana, posebno u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije. Teško breme historijskog razočaranja u socijalističke eksperimente 20. stoljeća dugo je doprinosilo ušutkivanju svake principijelne kritike kapitalizma u regiji (i Istočnoj Europi u cjelini), dok su istovremeno obećanja europske integracije osiguravala zadnju instancu legitimacije procesa kapitalističke restauracije. Iako je kriza razotkrila duboke pukotine u tom narativu, uspon Zlatne zore u Grčkoj i Jobbika u Mađarskoj pokazuju da bi bez snažne obnove ljevice ta potencijalna politička otvaranja mogla pogodovati ponovnom pojavljivanju i onih oblika desnog radikalizma koje već dugo smatramo patologijama davne prošlosti.

Cilj ove konferencije je doprinijeti razjašnjenju uzroka trenutne slabosti ljevice, kako u regiji, tako i u Europi, te istražiti i raspraviti uvjete, mogućnosti i strategije nužnog zaokreta iz logike povlačenja ljevice koja njezino djelovanje karakterizira sada već desetljećima.

 

Program:

Četvrtak, 17.10.

Goethe-Institut

18.00 – 19.30

Keynote predavanje

Benjamin Opratko, Hegemonija i autoritarni neoliberalizam

Moderator: Stipe Ćurković

 

Petak, 18.10.

Goethe-Institut

10.00-11.30

1. panel

Tomislav Medak, Civilno društvo i politički rad – nekoliko osvrta na strukturna ograničenja

Danijela Dolenec, Zajednička dobra kao princip socijalističkog guvernmentaliteta

Moderator: Mislav Žitko

12.00-13.30

2. panel

Luka Bogdanić, Kako izgubiti klasnu borbu: metamorfoza Komunističke partije Italije

Anej Korsika, Dijalektika pokreta i partije

Moderator: Stipe Ćurković

16.30-18.00

3. panel

Dora Levačić, Feminizam između plaćenog i neplaćenog rada: političke implikacije

Iva Marčetić, Prvo uzimamo kuću

Moderator: Marko Kostanić

18.15-19.45

Keynote predavanje

Mario Candeias, Molekularna organizacija i strateške dileme: društvena mobilizacija u krizi

Moderator: Mislav Žitko

 

Subota, 19.10.

Filozofski fakultet(Dvorana I)

10.00-11.30

4. panel

Ágnes Gagyi, Mađarska politika u 2013.: ekonomske i društvene koalicije

Aleksandar Stojanović, Bilješke o historijskoj dinamici srpskog političkog konteksta i posljedicama za izgradnju ljevice

Moderator: Marko Kostanić

12.00-13.30

5. panel

Vuk Vuković, Lijeve organizacije i partije: “Misliti malo” vs. “Misliti veliko”

Jovica Lončar, Sindikalno organiziranje: čemu služi?

Moderator: Mislav Žitko

16.30-18.00

6. panel

Ovidiu Tichindeleanu, Od opozicijskog suživota do oslobođenja u Istočnoj Europi

Madlen Nikolova, O bugarskoj postsocijalističkoj ljevici

Moderator: Stipe Ćurković

18.15-19.45

Keynote predavanje

Panagiotis SotirisGrčka: društveni sukobi, kriza i izazovi za lijevu strategiju

Moderator: Marko Kostanić

 

Sažeci:

Benjamin Opratko

Hegemonija i autoritarni neoliberalizam

Nedoumica s kojom se suočava veliki dio europske ljevice – naime, činjenica političke marginalizacije u razdoblju najdublje krize kapitalizma – otvara mnogobrojna strateška i analitička pitanja. U ovoj raspravi ću pokušati pokazati da bi bilo produktivno postaviti neka od tih pitanja unutar teorijskog okvira kojeg je Antonio Gramsci razvio tokom prethodne velike krize dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Prvo i najvažnije pitanje hegemonije – dakle načina na koji buržoazija organizira krhku ravnotežu prisile i pristanka ne bi li stablizirala historijski blok – bit će na taj način dotaknuto. Da bismo razumjeli krizu neoliberalizma potrebno je prvo raspraviti na koji je način hegemonija uopće uspostavljena, a zatim kako različite dominantne snage trenutno pokušavaju reorganizirati hegemoniju u kontekstu njene organske krize. Pritom nije tek riječ o mjerama štednje koje predstavljaju čišću i nasilniju inačicu neoliberalizma, nametnutu autoritarnim sredstvima. Ta su sredstva naime dio širokog spektra političkih, ideoloških i kulturnih elemenata s ciljem postizanja barem minimalne ili djelomične hegemonije nad potlačenim klasama. Spomenuti elementi moraju biti određeni unutar konkretnih nacionalnih prilika i uzeti za ishodišnu točku u pokušaju stvaranja alternative autoritarnom neoliberalizmu kojega europska buržoazija pokušava trenutno proizvesti.

Benjamin Opratko je istraživač Austrijske akademije znanosti pri Odsjeku za političke znanosti Sveučilišta u Beču. Autor je knjige Hegemonie. Politische Theorie nach Antonio Gramsci (Münster, 2010) i suurednik knjige ABC der Alternativen 2.0 (Hamburg, 2012). Od 2007 do 2012 bio je član uredništva bečkog časopisa Perspektiven. Magazin für linke Theorie und Praxis.

 

Tomislav Medak

Civilno društvo i politički rad – nekoliko osvrta na strukturna ograničenja

 Izlaganje će razmotriti neka od ograničenja i napetosti pokušaja bavljenja političkim radom na ljevici s pozicije civilnog društva. Premda smo samoorganiziranju i autonomiji često skloni pripisati inherentnu vrijednost u okolnostima političke represije, društvene isključenosti i šovinizma te taktičku važnost u okolnostima u kojima je društvene institucije i dijelove političkog sustava nemoguće promijeniti, kapacitet civilnog društva da se bavi političkim radom nailazi na strukturna ograničenja na tri razine. Prvo ograničenje očito ima veze sa sistemskom “podjelom rada” u liberalnim demokracijama na tri sektora, gdje je uspostava civilnog društva diktirana izvana, regulacijom i potporom od strane države i ekonomske moći biznisa. Što god civilno društvo može postići događa se s dopuštenjem države i/ili kapitala. Nadalje, ono ne transformira društvenu dinamiku, već prije amortizira njezine proturječnosti. Međutim, u ovom izlaganju ne namjeravam zaći dublje u kritiku ove tripartitne podjele.Podrazumijeva se da za mnoge na ljevici rad u civilnom društvu predstavlja objektivnu okolnost unutar koje mogu stvoriti resurse potrebne za podupiranje njihovog političkog djelovanja.

Umjesto toga želim se fokusirati na druge dvije skupine ograničenja koje su s jedne strane povezane s oblikom organizacije, a s druge s operativnom dinamikom organizacija civilnog društva. Samoorganiziranje omogućuje mnogo manevarskog prostora, jer je pojedinac odgovoran prije svega svojim drugovima i zajedničkim ciljevima. Tu postoji nekoliko ograničenja koja zadaje institucionalni aranžman i nekoliko interesa koje treba ispregovarati, no zajedničko djelovanje može se odvijati brzo, bez kompliciranih procesa odlučivanja i balansiranja različitih strana. No ova taktička lakoća ima svoju cijenu. Slaba institucionalna integracija i nepostojeća masovna baza znače i slab utjecaj i nedostatak kontinuirane društvene snage koja bi poduprla politički rad. Čak i u situacijama uspješne mobilizacije i savezništva sa širim društvenim snagama, veze su nestalne i teško se mogu održati na duge staze, jer se interesi aktera strukturno razlikuju. Otuda i napetosti između sindikata i organizacija civilnog društva s kojima smo svi upoznati. Naposljetku, operativna ograničenja održavanja organizacije, njezini resursi i nužnost da članovi zarade za život također mogu imati ograničavajući učinak.

Projekti s aktivnostima financiranim putem fondacija moraju se provoditi, organizacijska birokratizacija prijeti, značajne aktivnosti moraju se uklopiti u jednogodišnje projektne cikluse diktirane mogućnostima financiranja, moraju biti standardizirane prema zahtjevima financijera i, naposljetku, zamjenjive s bilo kojom drugom sličnom aktivnošću. U izlaganju će se raspravljati o ovim problemima i načinima da ih se premosti, na primjeru rada MaMe i Prava na grad tijekom posljednjih desetak godina.

Tomislav Medak koordinira teorijski i izdavački program Multimedijalnog instituta/MAMA (Zagreb, Hrvatska). Zagovornik je slobodnog softvera i slobodne kulture. Trenutno je njegov fokus usmjeren na pitanja vezana uz krizni kapitalizam, zajednička dobra i socijalnu pravdu. Paralelno radi sa svojim zagrebačkim kazališnim kolektivom BADco.

 

Danijela Dolenec

Zajednička dobra kao princip socijalističkog guvernmentaliteta

U izlaganju ću analizirati potencijal zajedničkih dobara kao ujedinjujećeg koncepta za mnoge tekuće borbe na ljevici koje se suprotstavljaju postojećem političkom i ekonomskom sistemu. To se čini pogotovo značajnim za Balkan kao europskoj periferiji u kojoj je nedvojbeno akumulacija kroz izvlaštenje bila pokretna sila širenja kapitalističkih odnosa. Politike štednje i novi val privatizacije ugrožavaju javno upravljanje prirodnim resursima poput vode i zemlje kao i javno upravljanje servisima poput obrazovanja, zdravstva ili medija. Koncept zajedničkih dobara u mainstream društvene znanosti uvela je Elinor Ostrom osporavajući zloglasnu Hardinovu tragediju zajedničkih dobara. Nasljeđe Elinor Ostrom iziskuje kritičku ocjenu: s jedne strane, njezinoj teoriji zajedničkih dobara nedostaje krucijalno inzistiranje na ispitivanju kapitalizma kao mjesta eksploatacije i dominacije; s druge strane njezin rad ipak nudi važne uvide. Odbijajući koncepciju zajedničkih dobara kao ”trećeg puta” (Mattei, 2012.) i znajući da nije unaprijed zadano vodi li borba za zajednička dobra kooptaciji ili emancipaciji (De Angelis, 2012.), predložit ću njene upravljačke modele kao obećavajuću ulaznu točku za razmišljanje o principima na kojima bi se mogli temeljiti socijalistička država i ekonomija.

Danijela Dolenec je kritička istraživačica i aktivistica, koordinatorica ekosocijalističkog kolektiva iz Zagreba, Grupe 22. Piše o demokratizaciji, političkoj ekonomiji i zajedničkim dobrima te predaje komparativnu politiku i metodologiju društvenih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu.

 

Luka Bogdanić

Kako izgubiti klasnu borbu: metamorfoza Komunističke partije Italije

Od najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi do “ostataka ničega”. Dana 9. studenog 1989. pada Berlinski zid. Svega nekoliko dana poslije, 12. studenog, Achille Occhetto, Generalni sekretar Komunističke partije Italije u bolonjskom predgrađu Bolognina izjavljuje: “Sve je moguće. Čak i to da partija promijeni ime.” To je početak procesa razgradnje partije. Na bolonjskom kongresu u listopadu 1990. godine prvi put je odlučeno da partija mora promijeniti smjer i preobraziti se u progresivnu lijevu stranku. Rezultat je bio da je na XX. kongresu, nazvanom “skupštinom ljevice”, održanom u veljači 1991., Komunistička partija prestala postojati. Na kraju kongresa osnovan je PDS (Lijevo-demokratska stranka). Na istom mjestu i u isto vrijeme nastaje i novi pokret – “Movimento Rifondazione Comunista”. Oni koji se nisu htjeli pridružiti PDS-u osnovali su “Pokret”, embrio buduće Rifondazione Comunista. Iza tih suhih činjenica krije se postepeno ali totalno odbacivanje vođa PDS-a politike temeljene na klasnoj borbi. Istovremeno, međutim, talijanska politička arena svjedočila je intenzifikaciji klasne borbe od strane vlasnika sredstava za proizvodnju. Iako to nije bilo odmah tako očito – zbog relativno pristojnog životnog standarda talijanske radničke klase – radnička prava i socijalna zaštita počeli su se rezati. Vođe najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi mislili su da će im promjena imena otvoriti put osvajanju vlasti. Nasuprot tome, gubitak imena zapravo je predstavljao tek posljedicu ideoloških promjena koje su talijansku radničku klasu uveli u eru prekarnosti.

Luka Bogdanić stekao je doktorat iz filozofije na Sveučilištu La Sapienza. Održavao je seminare na Sveučilištu u Firenci i Sveučilištu u Zagrebu. Objavljuje članke na političke i povijesne teme u raznim talijanskim i hrvatskim časopisima. Trenutno je uključen u različite istraživačke projekte u Italiji, a surađuje i s Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

 

Anej Korsika

Dijalektika pokreta i partije

Popularan ljevičarski sentiment prema kojemu se neoliberalizam konačno pokazao kao bankrotiran projekt nakon pet godina krize kapitalizma ispostavio se kao vrlo slaba utjeha. Iako su čak i figure poput Alana Greenspana javno priznale da su bili fundamentalno u krivu o naravi kapitalističke dinamike, to nipošto nije rezultiralo ozbiljnijim dovođenjem u pitanje postojećeg načina proizvodnje. Naprotiv, mjere štednje su osigurale bitno agresivniji tip neoliberalnih reformi koji bi prije izbijanja krize bio nezamisliv. Pokreti koji su se pokušali uhvatiti u koštac s tim dramatično eskalirajućim procesom stratifikacije u većini slučajeva su ostali na razini moralne kritike, koja u svojoj logičkoj konzekvenci zahtijeva povratak Zlatnog razdoblja kapitalizma, a k tome je još i upućena onim istim instancama koje su najviše doprinijele trasiranju puta u krizu. Nije potrebno posebno naglasiti da je ono što tim borbama očajnički nedostaje stalnija partijska organizacija koja će biti sposobna konzistentno argumentirati u korist socijalističke alternative. Tek tada će dijalektika pokreta i partije moći ozbiljnije osporiti postojeći način proizvodnje. Na temelju takvog poimanja aktualnih zbivanja pokušat ću pristupiti analizi recentnijih razvoja u Sloveniji, analizi postepene formacije Inicijative za demokratski socijalizam, njezine pozadine, njezinih perspektiva, kao i odnosa s drugim progresivnim društvenim subjektima.

Anej Korsika je doktorski student na Sveučilištu u Ljubljani. Član je Inicijative za demokratski socijalizam i Delavsko-punkerske univerze.

 

Dora Levačić

Feminizam između plaćenog i neplaćenog rada: političke implikacije

Ulazak žena na tržište rada nije donio nikakvu bitnu promjenu u pogledu temeljnih pitanja spolne podjele rada i ekonomske podređenosti žena. Žene su koncentrirane u lošije plaćenim sektorima djelatnosti, kao i na hijerarhijski nižim pozicijama unutar njih. Ovisno o geopolitičkom kontekstu, žene su nadzastupljene i na zaposlenjima na određeno vrijeme i u nepunom radnom vremenu.

Mainstream feminizam nije ponudio obuhvatnu analizu ekonomskog položaja žena, već se fokusirao na pojave poput “staklenog stropa” ili rodnog jaza u plaćama, tretirajući ih kao posljedice diskriminacije žena od strane muškaraca. Na taj se način pitanje rodne nejednakosti odvojilo od analize kapitalizma i posljedično otvorilo utjecaju neoklasične ekonomske znanosti koja legitimira rodne nejednakosti pripisujući ih individualnom slobodnom izboru. Smatrajući “ravnotežu između posla i obitelji” isključivo ženskim problemom stvaraju se ekonomske politike koje nastavljaju spolnu podjelu rada u kućanstvu i na tržištu rada.

Izlaganje će pokušati objasniti uzroke izostanka sistemske feminističke analize tih pitanja i izložiti kritiku fokusa na (plaćenom) radu kao putu do ženske emancipacije. Naglašavajući nesposobnost povezivanja plaćenog i neplaćenog rada kao ključan nedostatak promišljanja rodne ekonomske nejednakosti, izlaganje će dati pregled teorijskih pravaca koji mogu biti od pomoći u njezinom razumijevanju. Iz perspektive nužnog društvenog posredovanja i političke artikulacije tih pravaca postavit će se pitanje o čestom zanemarivanju feminizma pri izradi lijevih političkih agendi.

Dora Levačić studentica je sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je uredništva časopisa Diskrepancija i članica je Baze za radničku inicijativu i organizaciju. Objavljivala je članke na temu feminizma, neplaćenog kućanskog rada i rodnog jaza u plaćama.

 

Iva Marčetič

Prvo uzimamo kuću

U zlatnom razdoblju Jugoslavije u Beogradu se gradilo oko 10000 stambenih jedinica godišnje. Tokom razdoblja takozvanog Crvenog Beča preko 60000 jedinica društvenog stanovanja niklo je u nešto više od deset godina. Venecuelansko Ministerio de Viviendas intenzivno naseljava tradicionalna buržoaska susjedstva izgradnjom prostora za radničku klasu. Čile je transformirao svoju stambenu politiku tokom desetogodišnjih pregovora između ministarstva građevine, benevolentnih arhitekata s harvardskim diplomama i stanovnika sirotinjskih naselja. U Manchesteru nalazimo slučajeve ljudi koji žive u prirodnim skloništima zbog ekonomske krize, to jest zbog nemogućnosti otplaćivanja kredita ili visokih najamnina. Ovrhe nad kućanstvima u Sjedinjenim Državama su promijenile društvene uvjete i funkcionalne mehanizme tamošnjih predgrađa, dok je tzv. “porez na spavaće sobe” i rast cijena najamnina u Velikoj Britaniji ostavio više od 50000 obitelji na ulici. Istražujući mehanizme koji rezultiraju implementacijom određenih stambenih politika i posljedicama koje takve politike mogu spriječiti, račvajući se kroz različita razdoblja i nacionalne strategije, ovo će izlaganje ispitati sam koncept stanovanja i njegovu ulogu u konstrukciji odnosa moći prenijetih, kroz arhitekturu i urbanizam, na zemlju. Usredotočujući se na prostorne odnose unutar grada, s naglaskom na pitanje stanovanja iz perspektive odnosa rada i kapitala, osvrnut ću se na uvjete reprodukcije u određenom trenutku i na određenom području. To će ujedno biti ulazna točka za ponovno promišljanje načina na koji ljevica vidi odnos političke moći i reprodukcije.

Iva Marčetič je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 2006. radila je u mnogobrojnim arhitektonskim uredima. Nakon kraće nezaposlenosti bila je istraživač Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu 2011., te gostujući umjetnik Centra za nove medije Kuda.org u Novom Sadu 2013. godine. Kao članica Pulske grupe predstavljala je Hrvatsku na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Članica je Mladih antifašista Zagreba (MAZ) i dio uredništva časopisa Nepokoreni grad. Redovito objavljuje radove u nezavisnim medijima na teme politike stanovanja, te prostornih i političkih odnosa u gradu. Trenutno živi u Zagrebu.

 

Mario Candeias:

Molekularna organizacija i strateške dileme: društvena mobilizacija u krizi

Teško je reći jesu li ovo predrevolucionarna vremena. Jasno je međutim da se nalazimo u jednom međuperiodu, odnosno razdoblju transformacije u kojem u sve većoj mjeri autoritaran i post-demokratski neoliberalni blok nastoji obraniti svoje interese, čak i po cijenu opstrukcije kapitalističkih rješenja krize (poput inicijativa za “zeleni” kapitalizam). Oni koji danas imaju moć ne mogu riješiti krizu, dok istovremeno moć koju posjeduju onemogućava druge da ponude svoja rješenja. Vladajuće se klase mogu složiti oko potrebe da se usredotoče na “državu kao posljednjeg jamca njihova opstanka” (Porcar, 2012). Pa ipak, izgubile su sposobnost rukovođenja i aktivnog organiziranja konsenzusa. U južnoj su se Europi vladajuće klase već počele odricati konsenzusa, održavajući se kroz silu i prinudu. Masovni prosvjedi i molekularna reorganizacija su postali imperativi u današnjoj situaciji. Međutim, tokovi civilnodruštvenog organiziranja nisu u stanju prodrijeti u ‘stabilne institucije’ moći. Stoga je potrebna strateška reorijentacija.

Mario Candeias je suvoditelj Instituta za društvenu analizu (Institut für Gesellschaftsanaylse) Zaklade Rosa Luxemburg u Berlinu. Njegova su istraživanja usredotočena na organsku krizu financijskog kapitalizma i radikalne strategije socio-ekološke transformacije.

 

Ágnes Gagyi

Mađarska politika u 2013.: ekonomske i društvene koalicije

Pozivajući se na kolektivno razumijevanje situacije u Mađarskoj Radne grupe za javnu sociologiju ”Helyzet” predstavit ću je prema sljedećim točkama:

-        dugoročna analiza ekonomske situacije u Mađarskoj i napori konzervativne vlade u odgovorima na efekte te situacije u kontekstu krize;

-        dugoročna analiza društvenih tenzija prije i poslije promjene režima i njihov odnos sa ciklusima političke mobilizacije;

-        dugoročna analiza postsocijalističkog političkog sistema u Mađarskoj i njegova trenutna konstelacija u izbornoj godini 2013-2014., uključujući poziciju ljevice.

Izlaganje neće ponuditi završnu i kompletnu dijagnozu situacije već će predstaviti osnovne elemente analize na kojoj smo radili protekle godine, a koja je i dalje predmet kontinuiranih rasprava. S obzirom da mislim da je Mađarska situacija povezana s regionalnim i globalnim historijskim procesima očekujemo da će konferencija značajno pridonijeti našoj analizi i integrirati je u regionalno razumijevanje situacije.

Ágnes Gagyi, Radna grupa za javnu sociologiju ”Helyzet”, Budimpešta. Autorica je istraživanja o istočnoeuropskim verzijama pokreta kritičnih prema globalizaciji. Njezino polje interesa su ideologije i prakse civilnog društva i suvremeni društveni pokreti u Istočnoj Europi.

 

Aleksandar Stojanović

Bilješke o historijskoj dinamici srpskog političkog konteksta i posljedicama za izgradnju ljevice

Počet ću s jednostavnom izjavom: iako je zbog izbijanja krize i pojave društvenih pokreta napredovanje lijevih političkih snaga relativno uobičajen fenomen u zadnjih nekoliko godina, ništa slično se nije dogodilo u Srbiji. Ljevica u Srbiji je marginalna danas isto kao što je bila i prije nekoliko godina. Neminovno se postavlja pitanje razloga ovoj specifičnoj situaciji i osnovni cilj mog izlaganja artikulacija je jednog mogućeg odgovora. Postoji mnogo načina pristupa ovom problemu i nisu svi međusobno isključivi. Jedan od njih, koji je vjerojatno opće mjesto, odnosi se na subjektivne sposobnosti i donesene odluke lijevih aktivista u posljednjih nekoliko godina. Prema ovom pristupu, nesposobnost ljevice da nadiđe marginalnu poziciju u srpskom političkom životu i bude prepoznata u javnosti povezana je s nesposobnostima i limitacijama individua aktivnih na srpskoj ljevici. Ipak, pokušat ću ponuditi suprotstavljenu perspektivu koja ne samo da traži objektivne preduvjete neuspjehu ljevice već i uzroke taktičkih pogreški u rezoniranju lijevih kolektiva posljednjih godina locira u nedostatku osjetljivosti za specifičnost srpskog ideološkog konteksta. Pokušat ću ukazati na vrlo specifičnu ideološku dinamiku kroz koju je prošla lijeva politička pozicija u srpskoj političkoj sferi posljednjih 25 godina. Ova dinamika nije specifična samo na svjetskoj ili europskoj razini, nego čak i unutar regionalnog konteksta. Velik dio izlaganja će se zasnivati na ekspoziciji te historijske ideološke dinamike. Kako u politici ništa ne kreće od nule, tako i ova (historijska) dinamika proizvodi specifične poteškoće za one koji pokušavaju konstruirati relevantnu i vidljivu lijevu poziciju u aktualnoj političkoj situaciji u Srbiji. Poteškoće su objektivne i čini mi se da ljevica u Srbiji neće uspjeti nadići trenutni status quo ako ne nadiđe i ove poteškoće.

Aleksandar Stojanović je diplomirao filozofiju u Beogradu i trenutno pohađa postdiplomski studij. Participaciju na srpskoj lijevoj sceni je započeo tijekom studentske jeseni 2011. Osnovno područje interesa mu je kritika politička ekonomije i srodne teme.

 

Vuk Vuković

Lijeve organizacije i partije: “Misliti malo” vs. “Misliti veliko”

Nedostatak politički relevantne i masovnije prepoznate radikalno lijeve alternative u Europi davno je utvrđeno faktičko stanje (unatoč raznim važnim “malim pokretima” diljem lijevog spektra), s izuzetkom nekoliko primjera političkog proboja koji su međutim samo naglasili temeljno stanje, ali i naznačili načine kako bi ga moglo biti moguće nadići. Među mnogim uzrocima te nepovoljne situacije, od kojih su neki zasigurno objektivne prirode, na subjektivnom polu možemo istaknuti problem da se male lijeve organizacije često zamišljaju kao važniji politički faktori nego što doista jesu. Polazeći od vlastitog direktnog iskustva i analiza predložit ću operativnu organizacijsku dihotomiju: male organizacije bi trebale “misliti malo”, tj. misliti i djelovati u skladu sa svojim realnim mogućnostima, umjesto da se iscrpljuju “misleći na veliko” smatrajući se političkom snagom s kapacitetima da bitno mijenja politički krajolik, kada to evidentno nisu. Iako to može zvučati trivijalno, ova dihotomija predstavlja suštinu problema jer predstavlja polaznu točku za pronalaženje odgovora na vrlo poznati niz pitanja, poput fokusa političkog rada, pitanja taktike i strategije za stjecanje šire publike, mogućnosti bijega iz političke marginalnosti, mogućih pristupa sindikatima i radničkim organizacijama, stjecanja većeg članstva itd.

Pored ovog glavnog toka argumentacije izlaganje će uključiti i razmatranja drugih ozbiljnih problema s kojima se male lijeve organizacije susreću, polazeći od pitanja mogućeg snaženja lijeve prisutnosti i njezina značaja u javnosti.

Vuk Vuković je student sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sudjelovao je u mnogim lijevim inicijativama i društvenim pokretima, posebno u studentskom pokretu. Njegovi primarni teorijski i politički interesi tiču se modela i teorija političke organizacije, kritike ideologije te povijesti.

 

Jovica Lončar

Sindikalno organiziranje: čemu služi?

Što se dogodilo solidarnosti? Zašto ne funkcionira? Zašto imamo toliko izoliranih štrajkova?

Ako se želi propisno reagirati ne treba zaboraviti na pripremu unaprijed. Što znači pripremiti se unaprijed? Znači da je prekasno početi s organiziranjem kad je stvar krenula. Ozbiljna akcija može biti posljedica samo ozbiljnog organizacijskog napora i iziskuje vrijeme. Nužno je postojanje ozbiljne infrastrukture da bi solidarnost, organiziranje i akcija polučili efekt. Ako želimo raspravljati o organiziranju političkih partija stvari su gotove jednake, tj. politička partija koja cilja na bilo koju vrstu supstancijalne promjene mora razviti paralelne institucije koje će zadovoljavati osnovne potrebe (hrana, zdravlje, obrazovanje, stanovanje, itd) koje su komodificirane posljednjih 30 godina. Ove institucije mogu biti izgrađene jedino na osnovi snažnog radničkog pokreta. A snaga radničkog pokreta znači postepenu i obuhvatnu izgradnju navedenih kapaciteta. Pokušat ću naglasiti nekoliko nužnih preduvjeta za uspješne radničke akcije referirajući se na manje ili više poznate primjere izgradnje solidarnosti u Hrvatskoj.

Jovica Lončar je član Baze za ekonomsku inicijativu i demokratizaciju. Osnovni interesi su mu historija radničkih borbi i organiziranja.

 

Ovidiu Tichindeleanu

Od opozicijskog suživota do oslobođenja u Istočnoj Europi

Narodni pokreti iz 2011. obilježili su prijelomni trenutak za rumunjsku ljevicu. Neoliberalna vlada je pala, a njezin predsjednik je na nacionalnom referendumu svrgnut većinom bez presedana od čak 87,52 posto glasova, što ga čini najnepopularnijim vođom još od posljednjih dana Ceausescua. No socijaldemokrati su pristali na nevjerojatan kompromis kako bi dospjeli na vlast, što je rezultiralo kohabitacijom koja pak omogućuje da se jasno nazire dominatna zajednička ideologija iza prividno oprečnih partijskih linija. Ti su događaji novoprobuđenu kritičku svijest kanalizirali u opći cinizam prema političkoj klasi i samom pojmu političkog. Nadalje, pet godina poslije izbijanja krize kapitalizma u samim njegovim centrima, velike sile u regiji ispisuju nove demarkacije geopolitičke moći, a Istočna Europa se posljedično našla rascijepljena između Europske unije i Euroazijske unije. U svojoj ću intervenciji dati pregled situacije ljevice u Rumunjskoj iz internacionalističke perspektive, uz prijedlog strategija djelovanja i refleksije za nezavisnu ljevicu, na primjeru rada CriticAtaca i regionalne platforme LeftEast.

Ovidiu Tichindeleanu je filozof i društveni teoretičar. Živi u Chişinăuu i Cluju. Objavljuje radove na teme kritičke društvene teorije, dekolonijalne misli, materijalizma, alternativnih epistemologija te kulturalne povijesti postkomunizma. Urednik je časopisa IDEA arts + society (www.ideamagazine.ro) i online časopisa CriticAtac.ro.

 

Madlen Nikolova

O bugarskoj postsocijalističkoj ljevici

U izlaganju ću ukratko ocrtati osnovne linije razvoja bugarske ljevice poslije 1989., misleći pritom i na transformaciju Bugarske komunističke partije(BKP) u Bugarsku socijalističku partiju(BSP) koja trenutno dominira lijevim političkim spektrom, kao i na različite alternativne pokušaje artikulacije radikalne lijeve kritike. Potonji se dijele na raznovrsne partije nastale rascjepima unutar BSP-a i na vanparlamentarne pokrete i grupe koji su se počeli formirati posebno početkom 2000-tih. Cilj mi nije izlistavanje specifičnih grupa i organizacija koje su često mijenjale konkretne organizacijske forme i imena nego refleksija o širim političkim trendovima. U slučaju BSP-a radilo se o prilično radikalnoj transformaciji, od dramatično neuspjelog pokušaja uspostave tranzicije s ljudskim licem u 1990-ima do otvorenog neoliberalizma od ranih 2000-tih do danas. Navedene razvojne puteve na ljevici ću locirati u kontekst restauracije kapitalizma 1990-ih. U završnom dijelu prezentacije ću na općenitijem nivou razmotrati izglede i limite pozicije radikalne ljevice u trenutnoj političkoj krizi u Bugarskoj, u uvjerenju da se unutar tih specifičnosti mogu iznaći i bitne lekcije za europsku ljevicu u cjelini.

Madlen Nikolova završava dodiplomski studij Kulturalnih studija. Suosnivačica je društvenog centra Haspel u Sofiji i kolektiva Nove lijeve perspektive. Piše na Hysterical Parrhesia-i, blogu za marksističku kritiku ideologije.

 

Panagiotis Sortiris:

Grčka: Društveni sukobi, kriza i izazovi za lijevu strategiju

Više od tri godine Grčka je poligon za veliki eksperiment neoliberalnog društvenog inžinjeringa. Grčka dužnička kriza, i sama kumulativni rezultat krize grčkog razvojnog modela, krize globalnog kapitalizma i krize eurozone, dovela je do postavljanja uvjeta ograničenog suvereniteta od strane takozvane Trojke (EU – MMF – ECB) i provedbe izuzetno oštrih mjera štednje koje su prouzrokovale daljnju recesiju, siromaštvo i rekordnu nezaposlenost. To je, nadalje, rezultiralo ne samo društvenom krizom bez presedana, nego i dubokom političkom krizom, te napuknućima u tradicionalnim odnosima političke reprezentacije. Ključni je aspekt toga procesa bio niz političkih i društvenih prosvjeda gotovo pobunjeničkog karaktera. Sve je to vodilo ka mogućnosti da ljevica preuzme vladanje državom. Sučavajući se s tim izazovima, Syriza, glavna snaga grčke ljevice, odlučila se za strategiju preuzimanja vlasti ne bi li na taj način ishodila nove sporazume s vjerovnicima ostajući pritom u okviru eurozone. Nasuprot takvom obliku lijevoga pragmatizma, nastojat ću pokazati kako moguća lijeva vlada mora biti dio šire strategije društvene transformacije. Takva strategija mora biti utemeljena u radikalnom programu koji uključuje izlazak iz eurozone i EU-a, nacionalizaciju banaka i ključnih poduzeća, kombinaciju državne moći i novih oblika samoorganiziranja, solidarnost i borbu odozdo i mogućnost eksperimentiranja s novim oblicima samoupravljanja i radničke kontrole. Na taj način ljevica može izbiti na čelo novog historijskog bloka sastavljenog od snaga rada i drugih podređenih klasa i uspješno odgovoriti, ne samo na neoliberalni autoritarizam nametnut od Trojke i prihvaćen od grčkog kapitala, nego i na izazov neofašizma.

Panagoitis Sotiris predaje sociologiju, socijalnu i politički filozofiju na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Aegenu. Njegovi interesi uključuju radikalnu društvenu teoriju, marksističku i suvremenu filozofiju te teoriju imperijalizma. Redovito piše o grčkim društvenim i političkim događajima, osobito od početka krize i uvođenja mjera štednje. Aktivan je u sveučilišnom sindikatu i član je koordinacijskog odbora Anatarsyje, fronte grčke antikapitalističke ljevice.

 

Konferenciju podržava Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

Allende – čileanski put u socijalizam

11. rujna ove godine navršilo se 40 godina od vojnog puča u Čileu i smrti tadašnjeg socijalističkog predsjednika Čilea, Salvadora Allendea koji je prilikom opsade predsjedničke palače od strane vojnih trupa pod vodstvom generala Pinocheta izvršio samoubojstvo.

Allende je pobijedio na predsjedničkim izborima 1970. postavši tako prvim deklariranim socijalistom na čelu jedne južnoameričke države izabranim putem izbora. Do pobjede je vodio dugi put stvaranja široke narodne fronte i nekoliko neuspjelih izbornih pokušaja. Tokom trogodišnje vladavine vrši se nacionalizacija, provodi agrarna reforma, siromaštvo i nejednakost se drastično smanjuju itd. Nakon puča, koji je izveden uz neskrivenu podršku SAD-a, Čile postaje laboratorijem ekonomsko-političke doktrine koju danas poznajemo kao neoliberalizam: vrši se masovna privatizacija, raste siromaštvo, ubijaju se i zatvaraju politički protivnici. Teorijsku pozadinu cijelom projektu daje grupa ekonomista poznata pod nazivom Chicago boys koji su ovo ime dobili jer su se školovali u Chicagu kod jednog od najpoznatijih promotora neoliberalne doktrine, Miltona Friedmana.

O čileanskom putu u socijalizam raspravit ćemo iz ekonomskog, povijesnog i društvenog aspekta i pokušati to povezati sa recentnim događajima u ovoj južnoameričkoj republici u kojoj se, unatrag nekoliko godina, razvio jedan od najjačih studenskih pokreta lijeve orijentacije na globalnoj razini.

Tribina će se održati u petak, 11.10. u 19h u Hatzovoj 16, u prostorijama SABA-e. Na tribini, u organizaciji Mladih antifašistkinja Zagreba i Centra za radničke studije, izlažu – povjesničar Josip Jagić, Mislav Žitko (CRS) i Mario Kikaš (Slobodni Filozofski). Moderator je Marko Kostanić iz CRS-a. Nakon tribine slijedi otvorena rasprava.

Michael A. Lebowitz_Bauk i borbe

 

Filozofski fakultet_D5_Zagreb_petak_03.05.2013._19h

 

Bauk kruži radničkom klasom Europe (i istočne i zapadne), ali i radničkom klasom razvijenog kapitalizma u cjelini. Taj bauk je bauk komunizma. Za radničku klasu ta strašna sablast predstavlja društvo vrlo ograničenih sloboda, društvo radnika bez moći (kako u poduzećima, tako i u zajednicama), društvo u kojemu se odluke donose na vrhu, od strane partijske avangarde koja se smatra isključivim spremištem svake istine. Naravno, to nije ono što su pod komunizmom mislili Marx i Engels, pa čak ni Lenjin.

No danas, u 21. stoljeću, radnička klasa na spominjanje komunizma ne pomišlja na snove 19., nego na iskustva 20. stoljeća. To sjećanje (i stvarno i prenapuhano) zahvatilo je maštu masa te stoga djeluje kao materijalna sila koju neće biti moguće odagnati mantrom “Komunizam! Komunizam!”, koju danas izvikuju poneki filozofi i drugi mađioničari riječi.

Treba nam nova vizija, novi san. Kao što je Hugo Chavez kazao u Porto Alegreu 2005. godine, “Moramo nanovo izumiti socijalizam.” No otkud će ta vizija doći i na koji bi način trebala istisnuti bauk komunizma 20. stoljeća? Izvjesno je da neće gotova izroniti iz Zeusove glave. Nasuprot tome, polazna točka za razvoj vizije socijalističke alternative mogu biti samo postojeće borbe i otpori radnika protiv nasrtaja kapitala.

Razmotrit ću važnost polaženja od onoga što ljudi smatraju poštenim i kako se bore protiv kršenja tih predodžbi o poštenju. Zatim ću istaknuti važnost da se ide preko te moralne ekonomije radničke klase, i to u smjeru borbi koje pokreće politička ekonomija radničke klase. Viziju u temelju potonje, kao i koncept Socijalizma za 21. stoljeće, razmotrit ću na općenitoj razini, ali i u odnosu na specifično iskustvo Venezuele.

 

Michael A. Lebowitz je profesor emeritus ekonomije na Simon Fraser University u Vancouveru i autor studija The Socialist Alternative, Beyond Capital: Marx’s Political Economy of the Working Class (dobitnik Isaac Deutscher Memorial Prize za 2004.), Build It Now: Socialism for the Twenty-First Century, Following Marx: Method, Critique and Crisis i The Contradictions of Real Socialism: The Conductor and The Conducted. Bio je direktor Programa za transformativnu praksu i ljudski razvoj Centro Internacional Miranda u Caracasu u Venezueli od 2006. do 2011.

 

Predavanje je organzirano uz podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

Predavanja G. M. Tamása

 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga/WHW organiziramo gostovanje G. M. Tamása u sklopu kojeg će održati dva predavanja:

DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, četvrtak 14.03., 20h

Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.

Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.

Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji “intelektualci” u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi “intelektualac”), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik “revolucionarnog subjekta” trebao je biti novi intelektualac, racionalni “masovni radnik” koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. “[Real]-socijalistička” srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva.

Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat.

Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. “Ekonomija” kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva “realsocijalističke” epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva “korupcijom”. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom “socijalističkom” društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.

Program Centra za radničke studije podržava i financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

***

JOŠ JEDNOM O POSTFAŠIZMU

Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, Petak 15.03., 19h

Najvažniji aspekt postfašizma je to što mu – u usporedbi s “klasičnim” fašizmom i nacionalsocijalizmom (i njegovim varijantama: željeznom gardom, strelastim križevima i ustašama) nedostaje nekoliko ključnih obilježja:

• to nije pokret ratnih veterana, a općenito ni vojnika s iskustvom na bojnom polju i u građanskim ratovima; njegovi ciljevi nisu vojni;

• nije usmjeren prije svega protiv masovnih marksističkih partija jer takve ne postoje;

• iako je antiliberalan i antidemokratski, nije totalitaran, ne zastupa nužno jednopartijsku diktaturu i ne predvode ga “karizmatični” vođe.

Postfašizam nije neofašizam sa zastrašujućim, iako zapravo smiješnim jurišnicima u kićenim uniformama i s tetoviranim Hitlerom, premda je potonji dio prvoga.

Postfašizam može preuzeti građansku demokraciju a da ne promijeni “parlamentarni” sistem, “predstavničku vladu”, “vladavinu prava” – barem ne znatno.

Postfašizam je u biti radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – “manje vrijednih” rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, “les classes dangereuses”, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (“neprilagođenih”), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela “subalternog” stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći,  potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – “kulturalnih marksista”, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju.

Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama.

Predavanje se održava u sklopu projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), koji Što, kako i za koga/WHW provodi u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza.

Program predavanja WHW-a su podržali:

Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport / Ministarstvo kulture RH / Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva / Program Europske Unije Kultura 2007-2013 / Zaklada Kultura nova

***

G. M. Tamás, mađarski filozof i plodan pisac eseja, rođen je u Kolozsváru / Cluju (Transilvanija, Rumunjska). Nakon što je kraće vrijeme bio pomoćnik urednika književnog tjednika na mađarskom jeziku, objavljivanje mu je zabranjeno i trpio je maltretiranje tajne policije Ceauşescuovog režima. Bio je prisiljen 1978. emigrirati u Mađarsku, gdje je dvije godine predavao na Budimpeštanskom sveučilištu (ELTE), a zatim je otpušten zbog toga što je u samizdatu objavljivao (i neskriveno potpisivao) ilegalne traktate. Od 1986. do danas često je gostujući predavač (na Columbiji, Oxfordu, Wilson Centeru, u Chicagu, u Wissenschaftskolleg zu Berlin, na Georgetownu,Yaleu, New School itd.). Godine 1990. izabran je za zastupnika Liberalne stranke u mađarskom Parlamentu, a 1991. izabran je za direktora Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. 1994. i 1995. odstupio je s tih dužnosti. Njegovi pogledi na političku filozofiju i političku teoriju postupno su se pomicali ulijevo. Govori se da zajedno sa Žižekom, Badiouom, Kurzom, Negrijem i drugima pripada društvu heretičkih evropskih marksista i postmarksista. Djela profesora Tamása prevedena su na četrnaest jezika, npr. L’Oeil el la main (1985), Les Idoles de la tribu (1989), Telling the Truth about Class (Socialist Register 2006). Ima četvero djece i živi uglavnom u Budimpešti.

 

 

Konferencija ”Kriza eurointegracija – lijeve perspektive s periferije”

 

06. – 08.12.2012., Zagreb, Filozofski fakultet(Ivana Lučića 3) / SKD Prosvjeta(Preradovićeva 18)

Tvrdokornost krize eurozone, snižavanje životnog standarda za većinu stanovništva, nezapamćen rast nezaposlenosti i neprestano sužavanje prostora za demokratsku participaciju počeli su nagrizati centralni tranzicijski mit o Europskoj uniji kao konačnom cilju i obećanom raju za postjugoslavenske države. Sve vidljiviji izostanak korespondencije između poruka domaćih i stranih političkih elita i evidentno destruktivnih društveno-ekonomskih procesa iziskuje lijevi kontranarativ i plauzibilna objašnjenja uzroka i razvoja krize, te specifične pozicije perifernih zemalja – kako onih unutar tako i onih izvan eurozone – unutar te dinamike. Pritisak raste jer diljem Europe svjedočimo popunjavanju te političke praznine desnom populističkom retorikom, nerijetko u neofašističkoj varijanti. Konferencija ‘Kriza eurointegracija – lijeve perspektive s periferije’ nastojat će pružiti doprinos artikulirajući tranzicijske i eurointegracijske procese kao aspekte procesa kapitalističke restauracije. Iz perspektive antagonizma kapital – rad istražit ćemo sljedeća pitanja: uspostavu ekonomskih odnosa zavisnosti i dinamike jezgra-periferija, proces privatizacije i deindustrijalizacije i posljedično redefiniranje postjugoslavenskog prostora unutar međunarodne podjele rada, standard reprodukcije radne snage, s posebnim naglaskom na rodnoj perspektivi, napad na institucionalni režim države blagostanja i radnički otpori u regiji. Također, posvetit ćemo se i određenim aspektima marksističke teorije kao nezaobilaznim alatima u formiranju kontranarativa.

 

Četvrtak, 06.12., 19h, Filozofski fakultet, A001

Predavanje

Goran Musić

Konture novog radničkog pokreta na Balkanu

U petak 30. novembra pažnju javnosti u regionu zaokupio je “fejsbuk protest” i sukobi policije sa demonstrantima u Ljubljani. Okupljanja u Sloveniji predstavljaju samo najnoviji u seriji spontanih pokreta odozdo na Balkanu od izbijanja globalne ekonomske krize 2008. godine. No, fokus medija na prizore uličnog nasilja učinio je da mnogima promakne vest o još jednoj značajnoj mobilizaciji u susedstvu. Naime, istog dana, u Banja Luci je održan prvi masovniji protest radnika zaposlenih u javnom sektoru. Ovaj protest takođe moramo staviti u kontekst sve češćih radničkih mobilizacija. Radništvo se ubrzano nameće kao jedan od najagilnijih društvenih aktera koji se suprotstavlja merama štednje u regionu. Na primeru Srbije izlaganje će pokušati da otvori pitanje strukture radničke klase na evropskoj periferiji danas kao i ideja koje cirkulišu unutar radničkog pokreta.

Goran Musić je rođen u Beogradu (1981), gde je diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Trenutno radi dokorat na temu radničkih štrajkova u poznom jugoslovenskom socijalizmu pri odseku za istoriju Evropskog Univerzitetskog Instituta u Firenci. Član uredništva web magazina Crvena Kritika (www.crvenakritika.org)

 

 

Petak, 07.12., SKD Prosvjeta

11-13h

Okrugli stol #1

Jelena Kranjec

Javni sektor – žene radnice i korisnice

Promjene kroz koje prolazi javni sektor izravan su odraz klasne dinamike u pojedinom vremenskom intervalu. Izboreni kompromisi se gube nevjerojatnom brzinom dok se sve više područja javnog sektora komodificira i pretvara u lokus akumulacije kapitala. Važno je mapirati korake tog procesa, prateći sto se događa s uslugama i radnim mjestima u javnom sektoru drugih zemalja. Žene čine većinu zaposlenih u nekim tipičnim područjima javnog sektora, poglavito zdravstva, obrazovanja i socijalnih službi. Nakon ukidanja ili smanjene dostupnosti aspekata javnog sektora, žene ponovno preuzimaju i taj dio tereta drustvene reprodukcije.

Jelena Kranjec rođena je u Zadru 1981. Studentica je Sestrinstva na Zdravstvenom veleucilistu u Zagrebu.

 

Andrea Milat

Breme dvostruke krize: tekstilne radnice, uništenje tekstilne industrije i ekonomska kriza

Nekoć snažna i razvijena tekstilna industrija danas je na koljenima. U Hrvatskoj je ova industrija imala visok udio u broju zaposlenih i visok udio u bruto domaćem proizvodu. U posljednjih 20 godina gotovo je u potpunosti privatizirana, pa potom i gotovo u potpunosti uništena. Od preko 130 000 radnica i radnika ova industrija danas broji svega otprilike 40 000 radnica i radnika. Tekstilna industrija slovi kao “ženska industrija” što znači da su u tekstilnoj industriji najviše zaposlene žene. Kako je došlo do potpune devastacije tekstilne industrije u Hrvatskoj? Koji su faktori specifični za hrvatsku tekstilnu industriju i njeno uništenje? U kakvom su međusobnom odnosu tekstilna industrija u Hrvatskoj i u Europskoj uniji te kako je približavanje EU utjecalo na tekstilnu industriju u Hrvatskoj? Što se dogodilo sa otpuštenim radnicama? Jedno izlaganje ne može odgovoriti na sva ova pitanja, ali može naznačiti smjer u kojem je moguće tražiti odgovore. U ovom ću izlaganju pokušati učiniti vidljivim utjecaj ekonomske krize na žene radnice u realnom sektoru kao i na žene koje su izgubile posao u realnom sektoru.

Andrea Milat rođena je 1982. u Zadru. Aktivistica je i publicistica. Bavi se marksističkim feminizmom, teorijama obrazovanja i medijima. Članica je medijske kooperative KopMedija.

 

15:30 – 17:30h

Okrugli stol #2(u organizaciji Delavsko punkerske univerze)

Sašo Furlan

Razmatranja o zakonu tendencije pada profitne stope(ZTPPS)

Marxova teorija ZTPPS-a je bila iznimno kontroverzna po svojim interpretacijama, značenju i validnosti. Veliki broj dokaza koji su navodni oborili Marxov zakon iznosili su kako neorikardovski tako i marksistički ekonomisti i teoretičari. Ali većina interpretacija koje su rezultirale odbacivanjem ZTPPS-a bile su pogrešno usmjerene jer su se oslanjale na netočnu pretpostavku po kojoj je ZTPPS izraz empirijskih regularnosti, a ne apstraktni izraz logike razvoja društvene produktivnosti rada u kapitalističkim društvima(tako je Marx tretirao zakon), ili na reinterpretacije ZTPPS-a u skladu s teoremima teorije ekvilibrija prihvaćenima od neorikardovskih ekonomista(kao što je Nobuo Okishio) koje Marx nikad nije koristio(zato su pogrešno usmjerene jer objekt njihove kritike nije Marxov ZTPPS već njihova reinterpretacija ZTPPS-a). Međutim, postoje i interpretacije ZTPPS-a od strane marksističkih teoretičara(poput Michael Heinricha) koji tretiraju ZTPPS na isti način kao Marx i ne pokušavaju ga povinovati okviru teorija ekvilibrija, ali bez obzira na to dolaze do istih zaključaka. Izlaganje će se fokusirati na probleme oko teorije ZTPPS-a koji nastaju upravo u tim interpretacijama.

Sašo Furlan je dodiplomski student politologije na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani i član programskog odbora Delavsko punkerske univerze.

 

Primož Krašovec

Europska kriza u Sloveniji

U izlaganju ću predstaviti zaključke nedavnog istraživanja European Industrial Relations Observatory-a o utjecaju krize na Sloveniju. Kriza se posebno osjetila na području rasta nezaposlenosti, smanjenja ekonomske aktivnosti, porasta siromaštva i sve unilateralnijeg i autoritarnog postupanja vlade. Većina stručnjaka i analitičara se slaže da je socijalni dijalog u Sloveniji stvar prošlosti. Pozicije sindikata, posebno u javnom sektoru (u kojem država nastupa kao poslodavac), su sve radikalnije, ali su sa druge strane sve radikalniji i rezovi u javnim institucijama i prijedlozi strukturnih reformi. 2011 godine bilo je najviše štrajkova u povijesti Slovenije. Širi se i opći protestni pokret protiv mjera štednje i uništavanja socijalne države. Pitomi i često regresivni socijalni dijalog prošlih dvadeset godina je eskalirao u socijalni antagonizam s proturječnom političkom dinamikom.

Primož Krašovec je samostalni istraživač, urednik (časopis Borec i izdavačka kuča Sophia), pisac i prevodioc iz Ljubljane. Aktivan je član Delavsko-punkerske univerze.

 

Dragan Nikčević

Građevinski sektor u Sloveniji, 2004-2012

Bez obzira na pojedine razlike i specifičnosti u načinima na koje je financijalizacija pogodila perifernije dijelove Europe, čini se, da postoji barem jedan fenomen, koji se pojavljuje gotovo univerzalno u tim dijelovima kontinenta: proliferacija kredita u sektorima građevinstva i nekretnina. Ako igdje, onda to vrijedi na primjeru Slovenije, koja je godine 2008. doživjela iznimno visok pad u razini BDP, što autori poput Joachim Beckera ili Velimira Bolea pripisuju skoro isključivo krizi u spomenutima sektorima. Zato se valja upitati, kakvu ulogu su građevinska poduzeća imala prije krize i usporediti njihov pad u srodnim ekonomijama.

Dragan Nikčević je student sociologije i historije na Filozofskom fakultetu Univerze u Ljubljani i član programskog odbora Delavsko-punkerske univerze.

 

18 – 20h

Predavanje

Andreja Živković

Evropska integracija pre evropske integracije: o poreklu sadašnjih dužničkih kriza u bivšoj Jugoslaviji

”Evropa nema alternativu” – to je ”la pensée unique” koja dominira političkim životom u zemljama bivše Jugoslavije. Poput ideje o tranziciji u tržišni model, Evropa se smatra odredištem do kog tek treba stići jednom zajednicom mira i prosperiteta. Zapravo, naš će stav biti da smo mi već «u Evropi» preko četiri decenije i da ostajemo tamo odakle smo i krenuli – u zavisnosti od evropske imperije.

U ovom radu predstavićemo istoriju evropskih integracija pre evropskih integracija. Istorija evropskih integracija je istorija rastuće ekonomske zavisnosti i periferijalizacije, koja poprima oblik sukcesivne dužničke krize. Svaka dužnička kriza je bila izgovor za novi talas privatizacije, otvaranje kapitalu EU da bi se otplatio dug, a sve se završavalo sve većom i većom dužničkom krizom i ekonomskom destrukcijom.

Branićemo stav da je prvi ciklus evropske integracije (trgovinski ugovori između SFRJ i Evropske Zajednice) stvorio uslove za nacionalistička previranja koja su uništila SFRJ. Drugi ciklus nakon 1991. je gurnuo privrede bivše Jugoslavije u dužničko ropstvo u rukama banaka EU. Trenutna ekonomska kriza u Hrvatskoj i Srbiji je upravo kriza evropskih integracija pre evropskih integracija. Treći ciklus, ulazak u evrozonu, značiće samo integraciju ukrizu evrozone. Brzi slovenački pad u dužničku krizu nakon njenog ulaska u evrozonu 2008. godine daje zastrašujuću pouku o tome šta će se dogoditi ako zemlje bivše Jugoslavije nastave s procesom evropske integracije.

Andreja Živković član je uredništva mesečnog lista Solidarnost u Beogradu i autor studije evrokrize ‘Nova faza globalne finansijske i ekonomske krize’, u Marks21 (ur.), Ustajte Narodi Evrope!, Beograd.

 

Subota, 08.12., SKD Prosvjeta

11-13h

Okrugli stol #3

Mislav Žitko(sažetak uskoro)

 

Stipe Ćurković

Teorija ideologije i fetišizam građanskih odnosa

Teorija ideologije predstavlja sferu marksističke teorijske tradicije u kojoj smo kroz dvadeseto stoljeće svjedočili kontinuiranom uvozu koncepata iz drugih teorijskih tradicija, prije svega psihoanalize. No, prije nego što tu činjenicu interpretiramo kao indikator inherentnih nedostatnosti marksističkog teorijskog aparata i dokaz njegove nesposobnosti da adekvatno zahvati problem ideologije, treba postaviti pitanje što nam to pomicanje fokusa govori o samim teorijskim projektima njegovih protagonista. Pokušat ću pokazati da su ‘inovacije’ na planu teorije ideologije tipične za ‘Zapadni marksizam’ često rezultat neadekvatne recepcije nekih temeljnih kategorija Marxove kritike političke ekonomije, prije svega kategorija vezanih uz problematiku ‘fetišizma građanskih odnosa’. Cilj pritom nije nijekati moguće doprinose drugih teorijskih tradicija rasvjetljavanju problema ideologije, nego pokazati da u kapitalističkim društvima svaka dosljedno materijalistička teorija ideologije mora uzeti u obzir uvide koji proizlaze iz Marxove kritike političke ekonomije.

Stipe Ćurković je član Centra za radničke studije.

 

Marko Kostanić

Društvene kontradikcije lijevih programa

Izlaganje će se fokusirati na analizu kontradikcija u političkom raskoraku između koherencije teorijske analize kapitalističkog načina proizvodnje i političke i društvene moći lijevih snaga koji se na te analize pozivaju. Koje su posljedice po analizu kad uđe kao legitimacijsko sredstvo u polje političke borbe u konkretnoj historijskoj situaciji? Kako operirati s analitičkim kapitalom unutar kontradikcije između kratkoročnih i dugoročnih strategija? Kako unutar konkretne političke dinamike artikulirati prijelaz između analitičke i programatske koherencije i kako se društveno uspostavlja koherencija političko-ekonomskih programa? Uz teorijsku podršku Michaela Heinricha i Michaela Lebowitza osvrnut ćemo se na disparatne historijske primjere – legitimacijsku potku transformativnog projekta realnih socijalizama i rasprave u Hrvatskoj prije referenduma o pristupanju EU.

Marko Kostanić je član Centra za radničke studije.

 

15 – 17h

Okrugli stol #4(u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju(BRID))

Praksa solidarnosti

Kao prilog promišljanju strateških i organizacijskih pitanja radničke borbe, na ovom okruglom stolu bavit ćemo se radničkim akcijama i inicijativama koje su u znatnijoj mjeri nadišle razinu pojedinog poduzeća i mobilizirale radnike drugih kolektiva, odnosno širu društvenu zajednicu. Neki od malobrojnih primjera takvog djelovanja kod nas su Mreža solidarnosti, organizirana 1999. u okviru SSSH od strane tadašnjeg županijskog povjerenika Marija Ivekovića, ili pak akcije koje su radnici kutinske Petrokemije u više navrata poduzimali uz veliku podršku cijele lokalne zajednice. Suradnja i koordinacija koja prelazi okvire pojedinog poduzeća ili industrijske grane, pa čak i granice pojedine države, nameće se u uvjetima internacionaliziranog kapitala i sveopćeg napada na cijenu rada i javne institucije ne samo kao logičan korak, već kao nužnost. Na ovom okruglom stolu pokušat ćemo izvući pouke iz dosadašnjih primjera iskazivanja radničke solidarnosti i vidjeti što je moguće napraviti kako bi ih ubuduće bilo više i kako bi bili bolje organizirani.

 

Na okruglom stolu govore: Mario Iveković(Novi sindikat), Željko Klaus(Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske), Siniša Miličić(Regionalni industrijski sindikat) i Dean Duda(Akademska solidarnost).

 

17:30 – 19h

Predavanje

Rok Kogej

Protiv kejnzijanske skromnosti – kritičko prisvajanje ‘Skromnog prijedloga za nadilaženje krize eurozone’ Yannisa Varoufakisa i Stuarta Hollanda

Trenutna dvostruka kriza globalnog kapitalizma i europskih integracija provocirala je prijedloge za njeno rješenje s čitavog političkog spektra. Na lijevom kraju spektra imamo uglavnom dvije vrste prijedloga: prvi, uobičajeno marksistički, usmjereni ka zamjeni postojećeg s društveno i okolišno održivijim političkim i ekonomskim sistemom, koji se međusobno razlikuju u odnosu prema Europskoj uniji kao mogućoj institucionalnoj početnoj točki za takve obuhvatne promjene(vidi, npr., raspravu Michela Hussona i Costasa Lapavitsasa); drugi, uobičajeno kejnzijanski, politički skromniji i motivirani ka ublaživanju institucionalnih kontradikcija Europske unije jer vjeruju da ”kriza nije vrijeme za konstruiranje alternativa kapitalizmu” i da ”jedine političke snage koje mogu ekploatirati krizu su ksenofobi, antisemiti, mizantropi, itd.” što su navodno 1930-e dokazale(vidi, npr., ”A Modest Proposal for Overcoming the Eurozone Crisis” Y. Varoufakisa i S. Hollanda). Meta našeg izlaganja bit će kejnzijanski prijedlozi koji su politički bliži realizaciji, ali čije pogrešne premise i obećanja prijete diskreditacijom cjelokupne ljevice, a pokušaji rješavanja europske krize kejnzijanskim taktikama zanemarujući globalnu dimenziju krize ih čine ekonomski impotentnima; i drugo, ekonomska impotentnost ih ne čini politički impotentnima, pogotovo ako ih iskupimo od kejnzijanske strategije spašavanja kapitalizma umjesto njegova nadilaženja.

Rok Kogej(Trbovlje, 1987) je postdiplomski student na Sveučilištu u Ljubljani i član Delavsko punkerske univerze.

 

 

 

Konferencija ‘Dva desetljeća poslije kraja socijalizma’

Sve države nasljednice bivše Jugoslavije kretale su se u osnovi sličnim putanjama, kako po pitanju socioekonomskog razvoja, tako i po pitanju političkog i ideološkog tumačenja tih procesa u mainstream diskursu. Socioekonomski, restauracija kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kombinaciji s progresivnom asimilacijom u (neo)liberalne tržišne režime s Europskom unijom i drugim regijama kapitalističkog centra, dovela je do obuhvatne deindustrijalizacije, socijalne polarizacije i rastuće zaduženosti (kako javne tako i privatne). Ti procesi su institucionalno i ideološki osnaženi upućivanjem na nužnost ‘modernizacije’ neoliberalnog usmjerenja. Konačni politički cilj ‘Europske integracije’, koji dijeli većina pripadnika političkih i intelektualnih elita u državama nasljednicama Jugoslavije, pritom igra dvostruku ulogu pogonske snage i zadnje instance legitimacije tih procesa. Istovremeno, socijalne implikacije kapitalističke restauracije i pristajanja na u osnovi neoliberalnu ‘modernizacijsku’ agendu (ohrabrene i aktivno promicane od strane MMF-ovih programa ‘strukturne prilagodbe’ i preporuka EU-a u korist produbljivanja tržišnih ‘rješenja’ za ekonomska i socijalna pitanja), pritom su ostale bez političkog odgovora i adekvatne teorizacije s ljevice. Ideološka inkriminacija marksizma zbog njegovih veza s jugoslavenskim socijalističkim projektom i paralelni – i s tim procesom povezani – dramatični uspon nacionalizma krajem osamdesetih i tokom devedesetih, izbrisali su ili gotovo do nevidljivosti zaklonili klasno pitanje, i to upravo u trenutku njegova historijskog povratka kao neposredne društvene stvarnosti. Intelektualni konformizam i opća klima ideološkog suzbijanja antikapitalističkih ideja i tradicija mišljenja igrali su značajnu ulogu u potiskivanju pitanja vezanih za problematiku klasnih odnosa i socijalne pravde. Povlačenje nacionalističke plime, međutim, ni po čemu nije propravilo tu situaciju. Umjesto ljevice, (neo)liberalna inteligencija se uspjela nametnuti kao opozicija i alternativa nacionalizmu. U tom procesu, socijalističke ideje su ponovno ideološki denuncirane kao samo još jedan oblik ‘kolektivističkih’ i ‘totalitarnih’ tendencija, navodno duboko srodnih s nacionalizmom

Cilj ove konferencije je pružati platformu za izmjenu ideja i predstavljanje teorijskih radova i istraživačkih projekata iz kritičke (pretežno, ali ne isključivo marksističke) perspektive na centralne teme i pitanja postsocijalističkog perioda. U kontekstu još uvijek hegemonijskog antimarksističkog ‘common sensea’, kako u akademskom polju, tako i u javnom raspravama, ova konferencija ima ambiciju postati jednom od fokalnih točaka u razvoju potencijalno kontra-hegemonijske nove post-jugoslavenske teorijske ljevice, kritične spram kapitalističke restauracije i njezinih socio-ekonomskih i političkih učinaka. Namjera nam je predstaviti teorijski i empirijski dobro fundirana istraživanja iz lijeve perspektive i time se suprotstaviti dominantnim nacionalističkim i/ili (neo)liberalnim narativima, kako po pitanju tumačenja propasti Jugoslavije, tako i po pitanjima socijalnih, ekonomskih i političkih razvojnih putanji njezinih država nasljednica. Svrha ovoga skupa je okupiti kritičke istraživače iz različitih post-jugoslavenskih država i predstaviti istraživanja na temu obrazaca ekonomske integracije država nasljednica u europski i svjetski kapitalizam, nove međunarodne podjele rada nakon propasti realsocijalizma i prirode promjena režima reprodukcije radne snage u tom geo-ekonomskom i regionalnom kontekstu.

Daljnja pitanja o kojima želimo potaknuti raspravu su:

  • podjela centar/periferija, sa središnjim zemljama EU kao centrom, a zemljama bivše Jugoslavije kao novom, izvanjskom periferijom;
  • EU integracija kao ideologija i/vs kao ‘realno postojeći proces’;
  • priroda režima i strategija akumulacije koji prevladavaju na prostoru bivše Jugoslavije i njihov odnos sa strategijama akumulacije koje vladaju u zemljama centra EU;
  • pitanje odnosa između financijalizacije i deizndustrijalizacije;
  • problem EU integracije i njezina odnosa spram neoliberalizacije;
  • pitanje jugoslavenske prošlosti i koninuiteta/diskontinuiteta s njom, posebno po pitanju pro-tržišnih reformi i njihove ekonomske, političke i ideološke uloge u legitimaciji kapitalističke restauracije s jedne strane i/vs;
  • resursa koje nam možda još uvijek pruža – povijesno, teorijski i politički – za suprotstavljanje vladajućem konsenzusu oko neizbježnosti neoliberalnih ekonomskih i socijalnih rješenja;
  • pomaci u dominantnim režimima reprodukcije radne snage, uključujući:
  • socijalne, ekonomske i političke implikacije historijskog napuštanja aranžmana države blagostanja u korist ‘neoliberalnih režima’ reprodukcije radne snage;
  • pitanje promjena u strukturnom odnosu između najamnog i reproduktivnog rada i povezano pitanje rodne podjele rada, tj. pitanje o statusu pitanja klasno/rodne podjele i njezine socijalne, skonomske i političke implikacije;
  • problem rasta nezaposlenosti u kontekstu tih tendencija i njihove funkcionalnosti ili disfunkcionalnosti u odnosu na imperative kapitalističke akumulacije s jedne i društvene reprodukcije s druge strane;
  • ekonomski korijeni i političke implikacije historijski kvantitativno rastuće rezervne armije rada;
  • i sva daljnja pitanja u vezi s već navedenim, ovisno o teorijskom interesu sudionika;

Više na: www.radnickistudiji.org/konferencija